Učitelje i roditelje treba informirati o dobrobiti koje imaju njihova djeca uz igranje videoigara te naučiti kako pomagati i usmjeravati odrastanje djece u doba ranog ili srednjeg djetinjstva uz digitalne medije, piše prof. dr. sc. Milan Matijević s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Izvor: Milan Matijević, Zrno – časopis za obitelj, vrtić i školu, br. 130-131

Prije nešto više od šezdeset godina počelo je na ovim prostorima emitiranje televizijskog programa u crnobijeloj tehnici. Ipak, i takva televizijska ponuda je izazivala veliku pozornost i interes djece i odraslih. Djeca su rado gledala filmove te sportske i dokumentarne emisije. Stručnjaci su upozoravali roditelje i učitelje da trebaju kontrolirati koliko dnevno djeca prate televizijski program jer će zanemariti školske obveze, a sāmo gledanje nije baš zdravo za njihov vid.

Šest desetljeća kasnije ponuda na televizijskim zaslonima je mnogo atraktivnija i raznovrsnija. Tu su i zasloni osobnih računala te tablet-računala i pametnih telefona. Osim pasivnog gledanja televizijskih emisija raznih žanrova javlja se i bogata ponuda interaktivnih sadržaja u vidu videoigara. Djeca i odrasli mogu satima sjediti uz razne digitalne zaslone te igrati . Teško je odoljeti osjećajima koji prate te aktivnosti. Igrači voze kamione, automobile za utrke, zrakoplove, tenkove te pucaju koristeći svu vojnu opremu koju imaju današnje armije vojno najjačih država svijeta. Naravno, sve se to događa u virtualnom svijetu. Ali, tko još ima volju razmišljati je li to virtualni ili realni svijet u vrijeme igranja!

Pet edukativnih i zabavnih videoigara za djecu

I danas stručnjaci i “stručnjaci” upozoravaju roditelje i učitelje na opasnosti koje se kriju u pretjeranom igranju videoigara. Često se može čuti ili pročitati: Nemojte dozvoliti da djeca igraju mnogo te digitalne videoigre! To nije dobro za njihovo zdravlje, izaziva ovisnost, a djeca će zanemariti školske obveze! Jako slično onim porukama od prije šest decenija.

Najkraći savjeti roditeljima glede igranja videoigara iskazuju se obično s dvije riječi i jednom negacijom: Ne prerano – ne previše! Ali nitko nije dovoljno konkretan u objašnjenju tih sintagmi. “Ne prerano” i “ne previše” tumači svaki roditelj na svoj način, pa kod nekih djeca mogu igrati svakodnevno po dva-tri sata ako se primjereno ponašaju i ako uredno obavljaju školske obveze. Naravno, neki ne postavljaju nikakve uvjete.

Koliko su videoigre opasne i štetne?

Videoigre, same po sebi, nisu opasne niti štetne. Opasnosti i štetno djelovanje dolazi od loše organizacije djetetova dnevnog ritma i svih aktivnosti, kao i davanje djetetu takvih igara u razvojnoj dobi kada je korisnije da se djeca igraju nekim konkretnim materijalima, a ne videouređajima.

Korisna su istraživanja opasnosti koje se javljaju uz pretjerano igranje videoigara (vidi: Bilić i Ljubin Golub, 2011; Valković, 2008), ali to ne bi trebao biti razlog da se videoigre optužuju za brojne probleme koje u nastavi i učenju te svakodnevnom ponašanju imaju pripadnici net-generacija. I prije pojave digitalnih videoigara među djecom i mladima je bilo nasilja te pretjeranog igranja (npr. nogometa, košarke, besciljnog lutanja i istraživanja po šumi ili na obalama rijeka i jezera…), zbog čega je bilo zanemarivanja učenja i svih školskih obveza.

Učitelje i roditelje treba informirati o dobrobiti koje imaju njihova djeca uz igranje videoigara te naučiti kako pomagati i usmjeravati odrastanje djece u doba ranog ili srednjeg djetinjstva uz digitalne medije. To podrazumijeva učenje o tehničkim obilježjima tih medija te učenje o tome kako učiti uz pomoć digitalnih medija i videoigara.

Dobrobit od igranja videoigara

U našim istraživanjima na uzorcima tinejdžera i mlađih odraslih osoba nalazimo da su oni procijenili kako su od igranja videoigara imali veliku korist u pogledu učenja engleskog jezika (Matijević, 2016). Osim toga, ispitanici su izjavili da su uz videoigre učili nove i zanimljive informacije iz područja prirodnih i društvenih znanosti, zatim poduzetničke kompetencije, uočili su vrijednost timskog rada, naučili kreativno rješavati probleme i stvarati nove ideje.

Upoznali su ljudske vrijednosti multikulturalnosti (tolerancija na razlike među narodima), učili kontrolirati vlastite emocije (naučiti gubiti i pobjeđivati), razvijali osobne vrline kao što su upornost, strpljivost, samopouzdanje te razmišljali o svom budućem zanimanju (profesionalna orijentacija). To je kratak pregled pedagoških dobrobiti od igranja videoigara i dovoljan razlog da se o videoigrama ne razmišlja isključivo negativno, odnosno da se igranje videoigara ne stavlja uvijek u negativan kontekst razvoja djece i mladih (više kod Dumančić, Matijević i Topolovčan, 2016; te Matijević, Bilić i Opić, 2016).

Dobrobiti videoigara: kreativnost, suradljivost i bolje pamćenje

Ono što roditelji i mogu uraditi da se smanje opasnosti od “patološkog igranja videoigara” odnosno “štetnog djelovanja nasilja” koje sadrže neke videoigre jest da pomognu djeci organizirati raspored njihovih dnevnih aktivnosti. U tom rasporedu treba osigurati uravnoteženu izmjenu aktivnosti koje se zbivaju u realnom i virtualnom svijetu te uporabu digitalnih medija s raznovrsnim aktivnostima korisnika. Aktivno traženje informacija na internetu te kreativno rješavanje virtualnih problema u videoigrama ili rješavanje zadataka koji se pojavljuju u videoigrama (upravljanje automobilima, teretnim kamionima, zrakoplovima, brodovima ili uporabom ranih oružja ili oruđa), svakako će pridonijeti razvoju vještina u kognitivnom i motoričkom području, a koristi će biti i u afektivnom području. Naime, naši ispitanici u istraživanjima su uočili da, rješavajući zadatke u videoigrama, uče o multikulturalnosti, toleranciji, poštenju (razlikovati dobro i zlo), jačaju vlastito samopouzdanje i navikavaju se na stresne situacije koje prate svakodnevni život.

Manje je više

Posebno osjetljivo razdoblje u razvoju djeteta je predškolsko doba. Do kraja treće godine djetetova života poželjno je zaštititi dijete od gledanja u zaslone tablet-računala i pametnih telefona, ma koliko to dijete tražilo, a traži jer često gleda svoje roditelje kako dugo vremena drže neki čarobni predmet u ruci i gledaju u njega. Manipuliranje s bilo kakvim materijalima (šarene krpe, prazne čaše i drugi predmeti iz stana) korisniji su u tom razvojnom periodu od gledanja u zaslone tablet-računala i pametnih telefona. Boravak djeteta na otvorenom te gledanje u prirodu ili manipuliranje prirodninama je za razvoj motorike i mozga korisnije od gledanja u zaslone suvremenih videouređaja.

Ima li štete od edukativnih aplikacija za najmlađe?

Ako se roditelji opredijele dopustiti svom predškolskom djetetu uporabu videoopreme (tablet ili pametni telefon), onda treba osigurati da to ne traje predugo tijekom dana. Ako odluka o tome ne može “nikako”, onda je bolje dva puta dnevno po pola sata negoli jednom sat vremena. Važno je da se dijete, koje se izlaže utjecaju videouređaja, svakodnevno izlaže i utjecaju prirodnog svjetla i gledanja prirode te manipuliranja konkretnim stvarima, jer dijete u toj razvojnoj dobi teško razlikuje realno od virtualnog.

Sa školskim djetetom je mnogo lakše dogovoriti pravila i trajanje igranja videoigara. Roditelji mogu sa svojim djetetom izraditi i pisani ugovor, koji će stajati na djetetovu radnom stolu ili pored djetetova kreveta, u kojem su konkretizirane djetetove svakodnevne obveze u kojima ima i mjesta za igranje videoigara, uz poštivanje pravila o učestalosti i trajanju. I ovdje bi najkraća pedagoška preporuka mogla glasiti: Manje je više! Ili Manje je bolje!

Kako igranje videoigara uravnotežiti s drugim razvojno važnim igrama?

Uz poštivanje ovih jednostavnih pravila i u nastavi početnih razreda osnovne škole ima mjesta za videoigre i digitalne videouređaje. Istaknimo ipak: aktivnosti u realnom okruženju i manipuliranje konkretnim materijalima, alatima i uređajima, mora tijekom ranog i srednjeg djetinjstva dominirati u odnosu na trajanje i učestalost aktivnosti uz digitalne uređaje i igranje videoigara.

Literatura

Bilić, V. i Ljubin Golub, T. (2011). Patološko igranje videoigara: uloga spola, samopoštovanja i edukacijske sredine. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraži-vanja. 47(2); 1-13.

Dumančić, M., Matijević, M. i Topolovčan, T. (2016). How Mobile Learning Can Change Education. Online International Interdisciplinary Research. Journal. VI, Special Issue; 31-37.

Matijević, M. (2016). Videoigre u kulturi informalnog učenja odraslih. U: Matijević, M. i Žiljak, T. (ur.) Komu treba obrazova-nje odraslih. (str. 68-79) Zagreb: Agencija za strukovno obrazova-nje i obrazovanje odraslih.

Matijević, M., Bilić, V. i Opić, S. (2016). Pedagogija za učitelje i nastavnike. Zagreb: Školska knji-ga i Učiteljski fakultet u Zagrebu.

Valković, J. (2008). Karakteristike i djelovanje nasi-lja u videoigrama. Riječki teološ-ki časopis. 16(2); 483-502.

Foto: Kelly Sikkema on Unsplash