Različiti akteri sudjeluju u različitim fazama proizvodnje i distribucije dezinformacija, s različitim motivacijama te više ili manje svjesno. Pročitajte tko su najčešće kreatori, a tko djelitelji dezinformacija te zbog čega primatelji na njih nasjedaju

Izvor: Iva Nenadić i Milica Vučković, Dezinformacije – edukativna brošura i vježbe za razumijevanje problema dezinformacija

Društvene mreže i druge internetske platforme omogućili su gotovo svima da prezentiraju svoje stavove, viđenja i ideje potencijalno širokim publikama. Omogućili su mnogima, koji nisu mogli pristupiti tradicionalnim medijima, da se pozicioniraju kao influenceri koji svoja iskustva i ideje prenose ljudima koji ih prate. Omogućili su i svim korisnicima da sudjeluju u javnoj raspravi o bilo kojoj temi, bez obzira na to imaju li dovoljno znanja da o temi kvalitetno raspravljaju.

Vježbe, igre i kvizovi za učenje o dezinformacijama

Različiti akteri sudjeluju u različitim fazama proizvodnje i distribucije dezinformacija, s različitim motivacijama te više ili manje svjesno. Aktere možemo podijeliti u tri osnovne kategorije:

Kreatori

To su nalogodavci i izvršitelji koji “kreiraju” dezinformacijsku kampanju kako bi ostvarili neki interes (politički, ekonomski). Kreatori dezinformacijskih kampanja su različiti, kao i njihove motivacije i učinkovitost. Zahvaljujući financijskim i drugim resursima, najveći potencijal stvaranja utjecajnih obmanjujućih kampanja imaju politički akteri, pogotovo vladajući.

Mnogo se piše i govori o utjecaju ruske propagande na informacijska okruženja u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i šire. Europska unija je 2015. osnovala East Stratcomm Taskforce – radnu skupinu koja redovito analizira i izvještava o dezinformacijama koje dolaze iz Rusije. Izvještaji Stratcomm Taskforcea pokazuju kako je ključna strategija vlasti u Rusiji širiti što više proturječnih poruka kako bi zbunili publiku i uvjerili je da je previše verzija događaja i da ne postoji samo jedna istina. Međutim, nije Rusija jedina država koja se služi politikom dezinformacija.

Jedan je od značajnijih državnih aktera i Kina koja je, kako pokazuje istraživanje koje su proveli King, Pan i Roberts (2017), ljudima plaćala da objavljuju milijune izmišljenih objava na društvenim mrežama, kao dio napora da se pozornost javnosti skrene s političkih pitanja koja bi mogla potaknuti nezadovoljstvo i prosvjede. Pored toga, istraživanje The New York Timesa, jednog od najutjecajnijih medija na svijetu, i neprofitne redakcije istraživačkog novinarstva ProPublica razotkrilo je kako su kineske vlasti organizirale vojsku “trolova” (lažnih internetskih komentatora) kako bi još od siječnja 2020. i početka pandemije koronavirusa pokušali kontrolirati narativ na društvenim medijima. Htjeli su da virus izgleda manje ozbiljno, a vlasti sposobne nositi se s njim (Zhong, Mozur, Krolik i Kao 2020). Istraživanje Zhonga i dr. (2020) otkrilo je kako su neki od desetaka tisuća lažnih komentatora zarađivali 25 dolara za originalne objave, 40 centi za označavanje negativnog komentara za brisanje te po 1 cent za dijeljenje poželjnih objava.

Video lekcija: Dezinformacije i lažne vijesti kao političko oružje

No nisu Rusija i Kina jedine države koje sudjeluju u ovakvoj vrsti dezinformacijskih mrežnih kampanja. Studija Sveučilišta u Oxfordu, objavljena 2019., prezentirala je dokaze o postojanju organiziranih kampanja za manipulaciju javnim mnijenjem putem mrežnih platformi u 70 zemalja svijeta, a pokazali su i kako u svakoj zemlji postoji najmanje jedna politička stranka ili vladina agencija koja koristi društvene mreže kako bi pokušala utjecati na javno mišljenje (Bradshaw i Howard 2019).

Djelitelji

Nakon što je poruka objavljena, može se reproducirati i dijeliti društvenim medijima i drugim kanalima nebrojeno puta. Mogu ju dijeliti različiti akteri s različitim motivacijama. Primjerice, objavu na društvenim mrežama mogu početi dijeliti članovi neke zajednice ili grupe (npr. grupa antivaksera, odnosno protivnika cijepljenja). Kada se poruka počne dijeliti izvan manje zajednice, ona dobiva potencijal viralnosti (brze i široke cirkulacije internetom). Bilo tko može takvu poruku preuzeti i dijeliti dalje, uz popratni komentar ili bez njega. Čak i kada netko podijeli objavu samo kako bi ukazao na njezinu nelogičnost ili neistinitost, pridonosi njezinoj vidljivosti i viralnosti. Zahvaljujući dijeljenju i djeliteljima, jednostavno i brzo prelaze s jedne mrežne platforme ili društvene mreže na drugu, a ponekad ih preuzmu i tradicionalni mediji, bez dovoljno provjere, dajući im tako dodatnu vidljivost i legitimitet.

Djelitelji dezinformacija mogu ih dijeliti svjesno – kada su plaćeni ili iz nekih drugih motiva aktivno pridonose dezinformacijskoj kampanji; ili nesvjesno – kada i sami nasjednu na dezinformaciju i, vjerujući da je istinita, dijele ju dalje. Nesvjesnom dijeljenju dezinformacija pridonosi manjak medijske pismenosti.

Kako i sami sudjelujemo u širenju lažnih vijesti

Djelitelji dezinformacija mogu biti ljudi, ali i botovi (roboti, odnosno softverske aplikacije koje obavljaju jednostavne i ponavljajuće automatizirane mrežne zadatke, tako da oponašaju ljudsko ponašanje, ali djeluju puno brže nego što bi to mogao čovjek). Na taj način botovi značajno pridonose viralnosti i dosegu dezinformacija. Vodeće mrežne platforme (npr. Facebook i Twitter) kontinuirano razvijaju programe za otkrivanje, označavanje i blokiranje neautentičnih računa, ali zlonamjerni akteri također kontinuirano pronalaze nove načine da te programe zaobiđu ili zavaraju.

Facebook, Instagram, Twitter i YouTube bez pravog odgovora na manipulacije

Istraživanja procjenjuju kako botovi čine gotovo 40 posto cjelokupnog internetskog prometa. Botovi su posebno učinkoviti kada šire emocionalne poruke s malo informativnog sadržaja. Komentiranjem, lajkanjem i dijeljenjem određenog sadržaja pojačavaju njegov doseg i stvaraju privid relevantnosti.

Primatelji

Istraživanje Eurobarometra iz prosinca 2019. (Special EB 503) pokazuje kako se više od polovice ispitanika u Europskoj uniji najmanje jednom tjedno ili češće susreće s objavama za koje smatraju da pogrešno predstavljaju stvarnost ili su netočne. U Hrvatskoj čak 62 posto ispitanika tvrdi da su izloženi dezinformacijama i lažnim vijestima barem jednom tjedno. Iako se ovo istraživanje temelji na samoprocjeni, ono ukazuje na to da je značajan broj ljudi često izložen informacijama za koje procjenjuju da su netočne ili manipulativne. U kojoj mjeri ljudi zaista prepoznaju dezinformacije te tko je otporniji, a tko ranjiviji na njihov štetan utjecaj, pitanja su na koja znanstvenici još uvijek traže odgovore.

Neki od razloga naše podložnosti dezinformacijama mogu se objasniti dobro poznatim teorijama iz psihologije, primjerice:

  • kognitivnim pristranostima – odnosno sustavnim pogreškama u prosudbi koje ljudi neprestano čine. Cijeli je niz kognitivnih pristranosti, a najčešće korištene u objašnjenjima zašto ljudi nasjedaju na dezinformacije jesu: sklonost potvrđivanju i bandwagon učinak. Prema prvoj, skloni smo birati informacije koje potvrđuju naša već postojeća uvjerenja i izbjegavati one koje ta uvjerenja dovode u pitanje. Prema bandwagon učinku, ljudi jednostavno vjeruju u nešto jer mnogi drugi (njima poznati i bliski) vjeruju u isto. Zbog toga su ljudi manje kritični prema dezinformacijama koje dijele njihovi prijatelji. Schwarz i Jalbert (2020) pokazali su svojim istraživanjem kako ljudi, prilikom određivanja je li nešto istinito ili nije, bolje prihvaćaju poruke koje su u skladu s nečim što otprije poznaju. Eksperimentalna studija, provedena još krajem 2016. u okviru projekta Media Insight (inicijative Američkog instituta za medije i Associated Press-NORC centra za istraživanje javnih poslova), pokazala je da ljudi više odlučuju kojoj informaciji na društvenim mrežama vjerovati na temelju toga tko je informaciju podijelio, nego na temelju toga tko joj je autor.

Lažne vijesti stvaraju lažna sjećanja

  • pogrešnim pripisivanjem – odnosno, situacijom kada informacije imamo pohranjene u memoriji, ali se ne možemo sjetiti njihova izvora (nešto znamo, ali se ne možemo sjetiti odakle). Pogrešno pripisivanje jedan je od razloga zašto je oglašavanje toliko učinkovito. Vidimo proizvod i osjećamo ugodan osjećaj bliskosti jer smo se s njim već susretali, ali se ne sjećamo da je izvor sjećanja bio oglas. Kod dezinformacija, ljudi se sjete da su to negdje pročitali, ali se ne sjećaju da je izvor bio opskurni portal ili ispravak koji je informaciju razotkrio kao netočnu. Ponavljano izlaganje može povećati osjećaj da su pogrešne informacije istinite. Ponavljanje stvara percepciju grupnog konsenzusa koji može rezultirati kolektivnim pogrešnim pamćenjem – taj fenomen nazvan je Mandela efekt. Naime, kada je Nelson Mandela preminuo 2013. godine mnogi su ljudi bili šokirani tom viješću jer su bili uvjereni da je Mandela preminuo 1980-ih za vrijeme boravka u zatvoru te je stoga fenomen kolektivnog pogrešnog pamćenja nazvan Mandela efekt. Neka istraživanja pokazala su kako su starije odrasle osobe sklonije prihvatiti i dijeliti dezinformacije od drugih dobnih skupina (Brashier i Schacter 2020). Jedno od objašnjenja zašto je to tako temelji se na činjenici da su stariji odrasli relativno novopridošli na društvenim mrežama i teže razlikuju sponzorirani ili izmijenjen sadržaj od autentičnih objava. Dezinformacije računaju na to, kao i na moć prvog dojma. Ispravci često imaju mnogo slabiji učinak nego dezinformacija koju pobijaju, a ponavljanje netočnih i manipulativnih tvrdnji u samim ispravcima može još dublje usaditi dezinformacije zbog naše selektivne i ograničene pozornosti. Pored toga, ispravci su uglavnom znatno manje privlačni i imaju mnogo manji emocionalni utjecaj od dezinformacija.

Primatelji dezinformacija i sami mogu postati djelitelji – bilo da amplificiraju netočnu informaciju, bilo da je komentiraju kao lažnu – svakim dijeljenjem joj daju dodatni kisik i vidljivost.

Preuzmite edukativnu brošuru ‘Dezinformacije’

Dobrodošli u Tvornicu trolova! Edukativna igra o lažnim vijestima

Foto: tookapic from Pixabay