Istraživanja pokazuju kako medijsko izvještavanje o samoubojstvima potiče nova samoubojstva, a najveći utjecaj ima na adolescente i mlade odrasle osobe

Izvor: Nataša Jokić Begić, Medijska pažnja i samoubojstva, Psihologija – mediji – etika

Samoubojstvo je tragičan čin. U velikom broju slučajeva samoubojstvo je rezultat neuspjeha u rješavanju životnih problema i općenitog beznađa. Negdje je ono pokušaj bijega od stvarnosti i pokušaja pronalaženja ništavila i zaborava. U nekim slučajevima samoubojstvo je rezultat težnje za boljim i ljepšim životom, zbog vjerovanja da je duhovni svijet u koji se odlazi nakon smrti ljepši, bolji i ugodniji od ovozemaljskog. Ponekad ljudi pribjegavaju samoubojstvu u slučaju teške bolesti, invalidnosti i drugih oblika patnje. Čime god bilo motivirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio. Samoubojstvo ima nesagledive posljedice na obiteljskom, ali i širem društvenom planu.

Istraživanja pokazuju da ni jedna smrt ne ostavlja toliko emocionalnih posljedica na obitelj kao samoubojstvo (Davison&Neale, 2002.). Članovi obitelji često su i dugo trajno preplavljeni osjećajima tuge, srama i krivnje koji mogu biti okidači za pojavu dubljih psihičkih poremećaja, pa i suicidalnog ponašanja. Uz samoubojstvo se veže snažna društvena stigma, koja jednim dijelom ima korijene u religiji, a drugim dijelom u iskonskom strahu koji imamo prema samoubojstvu kao činu koji ruši temeljnu pretpostavku o smislenosti i vrijednosti ljudskog života. Stigma je izraz potrebe za distanciranjem od pojava koje su potencijalno opasne. Stigmatiziranje samoubojstva ima pozitivnu stranu – što je negativniji stav prema nekom ponašanju, to je manja vjerojatnost da će to ponašanje biti odabrano. Stigmatiziranje samoubojica i njihovih obitelji ima, međutim, samo negativne posljedice – negativni stavovi osnažuju osjećaje krivnje, srama, potiču socijalnu izolaciju, čime se povećava vjerojatnost pojave dubljih psihičkih problema.

Posljednjih smo godina svjedoci sve veće medijske pažnje koja se pridaje samoubojstvima. U prvi bi se mah moglo činiti kako se radi o pozitivnoj pojavi koja bi mogla dovesti do destigmatizacije samoubojica i njihovih obitelji, ali zapravo se radi o destigmatizaciji samoubojstva kao čina, što dovodi do porasta broja samoubojstava. Pojava je poznata kao „Wertherov efekt”. Naziv je nastao na temelju događaja iz 1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, što je izazvalo slična samoubojstva. Slično se dogodilo nakon objavljivanja „Ane Karenjine“, potom u New Yorku, nakon izlaska knjige „Final Exit” Dereka Hamphrija te u Francuskoj nakon izlaska “priručnika” “Samoubojstvo, naputci za uporabu”.

Tu uznemirujuću činjenicu prema kojoj pisanje o samoubojstvu potiče nova samoubojstva istraživački je obradio još Bandura (1986., prema Davison&Neale, 2002.) pri čemu je došao do sljedećih podataka:

1. u mjesecu nakon smrti Marilyn Monroe stopa samoubojstava povećala se za 12%

2. javni prikazi samoubojstva „običnih“ ljudi također su praćeni povećanom stopom samoubojstava

3. javni prikazi prirodnih smrti slavnih ljudi nisu praćeni povećanom stopom samoubojstava.

Iz gornja tri navoda može se zaključiti da je upravo čin samoubojstva ono što je povezano s povećanom stopom, a ne smrt sama po sebi.

4. posebno je uznemirujući podatak prema kojem se nakon medijskog prezentiranja samoubojstva povećava stopa kobnih prometnih nesreća (automobilskih i avionskih!) za koje se pretpostavlja da su zapravo samoubojstva vozača odnosno pilota koji je sa sobom u smrt odveo i druge.

Moć koju mediji imaju u primjeru samoubojstava se, nažalost, može i objektivno mjeriti brojem umrlih nakon neprofesionalnog izvještavanja o samoubojstvima. Vrlo se često na naslovnim stranicama novina i/ili kao prva vijest u informativnim TV emisijama vide opisi samoubojstava, s detaljnim opisima načina i mjesta toga tragičnog čina, ali i laičkim navođenjem razloga. Tako ćemo naići na naslove: „Objesila se jer nije mogla na maturu“, „Policajac se ubio službenim pištoljem“, „Stariji bračni par objesio se u Puli“, „Odlikašicu pogodilo spaljivanje dječaka“, „Muškarac si pucao u glavu“, „Branitelj se ubio zbog Latinice“.

Što se krije iza zastrašujuće priče o Plavom kitu?

Razlozi samoubojstava toliko su složeni da su takvi zaključci sigurno pogrešni, a njihove posljedice mogu biti kobne. Iako slične naslove možemo pronaći po svim novinama u svijetu, to nije opravdanje za njihovo objavljivanje. Psihologija kao struka dužna je informirati ljude iz medija o tragičnim posljedicama koje takvo izvještavanje može imati na ranjive skupine.

Istraživanja pokazuju da ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima najveći utjecaj (Davey, 2008.). Istraživanja su pokazala da reportaže o samoubojstvima u medijima imaju veći utjecaj na prihvaćenu metodu nego na njihovu učestalost. Određena mjesta – mostovi, stijene, visoke zgrade, pruge itd. – tradicionalno se povezuju sa samoubojstvima i dodatni publicitet povećava rizik da ih iskoristi veći broj ljudi. Određeni načini – vatreno oružje, spaljivanje, bacanje s visine, predoziranje lijekovima – također su promovirani medijskim izvještavanjem, o čemu smo imali prilike svjedočiti posljednjih godina.

Kako izvještavati o samoubojstvima: naputci za medije

Postoje naputci kojih bi se mediji trebali držati pri izvještavanju o samoubojstvima:

  • Statističke podatke treba tumačiti pažljivo i ispravno. Treba upotrebljavati autentične i pouzdane izvore informacija.
  • Unatoč pritisku treba pažljivo postupati sa spontanim komentarima.
  • Uopćavanja na osnovi malih brojeva zahtijevaju posebnu pažnju i treba izbjegavati izraze kao što su „epidemija suicida“ ili „mjesto s najvišom stopom suicida na svijetu“.
  • Treba odoljeti izvještavanju o suicidalnom ponašanju kao „razumljivom odgovoru na društvene i kulturne promjene ili degradacije“.
  • Senzacionalističke reportaže o samoubojstvima trebalo bi uporno izbjegavati, naročito kada je riječ o poznatim osobama.
  • Reportažu treba svesti na najmanju moguću mjeru.
  • Treba izbjeći pretjerivanje.
  • Treba izbjegavati fotografije umrlog, upotrijebljenog načina i scene samoubojstva.
  • Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvima.
  • O samoubojstvu ne treba govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojednostavnjeno.
  • Treba izbjegavati detaljan opis načina izvedbe i načina nabave sredstava.
  • Korisno je naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na izbor suicidalnog ponašanja.
  • Samoubojstvo nikada nije rezultat jednog čimbenika ili događaja.
  • Obično je prouzrokovano složenom međuovisnošću mnogobrojnih čimbenika kao što su mentalna ili tjelesna bolest, zlouporaba supstancija, obiteljski problemi, međuljudski sukobi i životni stresori.
  • Samoubojstvo NE bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje.
  • Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i druge preživjele, u smislu stigme i psihičke patnje.
  • Veličanje žrtve samoubojstva kao mučenika i predmeta javne pohvale može sugerirati podložnim osobama da njihovo društvo cijeni suicidalno ponašanje.
  • Umjesto toga, naglasak bi trebao biti na žaljenju zbog smrti te osobe.
  • Opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje mozga, paraliza itd.) može djelotvorno odvratiti od pokušaja suicida.

Kako prepoznati senzacionalizam u medijima

Što valja činiti, a što izbjegavati tijekom izvještavanja o samoubojstvima?

Treba

  • Surađujte sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica.
  • Samoubojstvo prikazujte kao izvršeno, a ne kao uspješno djelo.
  • Prikazujte isključivo pouzdane podatke, na unutrašnjim stranicama tiska, uvijek kao sporednu vijest.
  • Ističite alternative samoubojstvu.
  • Pružite obavijesti o teleapelima i drugim oblicima pomoći u zajednici.
  • Dajte publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja.

Ne treba

  • Ne objavljujte fotografije i oproštajna pisma.
  • Ne izvještavajte o specifičnim detaljima načina samoubojstva.
  • Nemojte davati pojednostavnjena objašnjenja.
  • Nemojte veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega.
  • Nemojte se koristiti religijskim ili kulturnim stereotipima.
  • Nemojte okrivljavati nikoga.

Preporuke urednicima i medijskim djelatnicima za zaštitu djece u medijima

Kako u medijima govoriti o samoubojstvu: naputci za psihologe

Kodeks etike psihološke djelatnosti sadrži temeljna etička načela na kojima bi trebao počivati svaki medijski nastup psihologa. Naša osnovna zadaća kada nastupamo u medijima jest širenje valjanih spoznaja o čovjeku i njegovu ponašanju s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice. Vodeći se istim temeljnim načelom treba postupati i u situacijama kada ste pozvani u medijima govoriti o konkretnom samoubojstvu ili autoagresivnom ponašanju općenito:

  • Samoubojstvo je tragičan čin i izraz ljudske patnje. Jedini razlog zašto bi o njemu trebalo govoriti u medijima jest prevencija. Neka vam to bude ideja vodilja.
  • Jedina valjana spoznaja koju bi za svako samoubojstvo mogli reći jest da se radi o složenoj pojavi u čijoj podlozi sigurno ne leži samo jedan razlog. Naglasite kako se uvijek radi o interakciji jedinstvenosti osobe i njezinih životnih iskustava.
  • Nemojte pristajati ni na kakav senzacionalizam, a pogotovo ne na pojednostavnjena objašnjenja.
  • Za nastup se pripremite, inzistirajte da vam unaprijed daju pitanja ili teme za razgovor. Promijeni li novinar pitanja u razgovoru, odgovarajte samo na ona za koja znate pouzdane podatke. (Primjerice, u medijima se nalazi nerijetko podatak kako u Hrvatskoj vlada „epidemija suicida koja se povezuje s ratom“, a statistički podaci pokazuju da je stopa potpuno jednaka kao i prije rata). Na ostala pitanja nemojte odgovarati jasno iskazujući kako nemate pouzdane podatke.
  • Dajete li izjavu o konkretnom slučaju, izbjegavajte dati konkretne podatke o načinu na koje je samoubojstvo počinjeno. Sjetite se da medijska eksponiranost načina izvršenja dovodi do promocije tog načina.
  • Nemojte se dati zavarati sintagmom „javnost ima pravo znati“. Samoubojstvo je duboko intiman čin, koji pogađa brojne ljude, prije svega obitelj žrtve. Zadatak je psihologa „bespogovorno poštovati temeljna ljudska prava, dostojanstvo i vrijednosti svih ljudi. Razvoj tih vrijednosti nastojat će poticati kod svakog pojedinca s kojim dolazi u profesionalni doticaj uvažavajući pravo pojedinca na privatnost i tajne, kao i njegovo pravo na samoodređenje.“ (Kodeks etike psihološke djelatnosti, čl. 2.)
  • U svom nastupu naglasite kako je gubitak ljudskog života nenadoknadiv te koliko je nesretnih ljudi ostalo iza samoubojice. Posebice naglasite koliko je „nevinih“ žrtava ostalo i koje bi posljedice takvog čina na njih mogle imati.
  • Istaknite odgovornost društva u cjelini i jasno istaknite koliko je bitno obratiti pažnju na ljude oko sebe i primijetiti ako je tko u nevolji. Navedite rizične čimbenike i neke znakove koje bi okolina mogla primijetiti.
  • Spomenite neke mitove o samoubojstvu i dajte javnosti prave podatke. To javnost ima pravo znati, a ne je li se tko objesio ili otrovao!
  • Vodite računa da treba destigmatizirati samoubojicu i njegove bližnje, ali svakako stigmatizirati samoubojstvo kao čin. To nikako ne znači da je samoubojstvo „kukavički čin“, ali treba naglasiti kako uvijek postoje rješenja koja su bolja od samoubojstva.
  • Napomenite kako se u životu ljudi mogu naći u svakakvim nevoljama i patnjama, ali kako ljudi imaju sposobnosti i mogućnosti preživjeti i najveće nevolje i živjeti kvalitetan život nakon toga.
  • Istaknite alternativne samoubojstvu, spomenite konkretna mjesta gdje se ljudi koji imaju suicidalne ideje mogu obratiti.
  • U svom nastupu vi imate obavezu postupati po Etičkom kodeksu naše struke te puno pravo zaštiti sebe, ne pristajući ni na kakve pritiske koji se krše s načelima humanosti i s vašim osobnim načelima.

I na kraju valja naglasiti kako psihologija i mediji upravo na primjeru samoubojstava mogu pokazati da zajedničko djelovanje ima pozitivan sinergički utjecaj: izvještavanje o samoubojstvima u medijima na odgovarajući, točan i potencijalno pomažući način može spriječiti tragičan gubitak ljudskih života.

Literatura:

1. Davey, G. (2008.). Psychopathology: Research, assessment and treatment in clinical psychology. Oxford, UK: Blackwell.
2. Davison, G.C. i Neale J.M. (2002.). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
3. Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004.), Hrvatska psihološka komora.

Kako umiriti dijete nakon zastrašujućih vijesti

Foto: pedrosimoes7 via Visualhunt / CC BY

Komentari

Komentari