Koje se teme vezane za djecu i mlade u medijima prate, a koje zanemaruju? Kad izvještavaju o djeci, poštuju li novinari njihova prava? Pročitajte što o tome misli novinarka i urednica Višnja Biti, dobitnica Nagrade za promicanje prava djeteta – za životno djelo

Izvor: Višnja Biti, Zrno – časopis za obitelj, vrtić i školu br. 111

Veliko mi je zadovoljstvo i radost što sam čitav svoj život, još od studentskih dana posvetila novinarskom radu o djeci i mladima. Te su me teme zainteresirale na početku moje suradnje s Obrazovnim i dječjim programom, tada Radio Zagreba, danas Hrvatskoga radija, a zanimaju me još i danas, iako je otada prošlo više od 40 godina. Bila je to uistinu dobra prilika da upoznam djecu, mlade i njihove obitelji, uđem u njihove domove, škole, vrtiće, bolnice i snimam brojne razgovore o raznim životnim temama. Od onih ljubavnih, do problema s roditeljima ili školom, od toga kako provode slobodno vrijeme, do toga kako planiraju svoja buduća zanimanja.

Upravo radeći emisiju “Zašto tako“, kojoj sam autorica i urednica već 40 godina, zatim kao scenaristica i voditeljica više od 100 dokumentarnih televizijskih emisija o djeci i mladima emitiranih u Programu za djecu i mlade Hrvatske televizije, imala sam priliku dobro upoznati djecu u raznim krajevima Hrvatske, vidjeti kako žive, kakvi ih problemi muče i kako se s njima suočavaju te slušati njihove intimne priče. Kao novinarka koja prati njihove živote osjetila sam se sve više pozvanom da ih što bolje zastupam u medijima, da branim njihova prava i ukazujem na njih. Na taj sam način postajala spona između njih i slušatelja, odnosno gledatelja. Ponekad mi se događalo da i govorim u njihovo ime u silnoj želji da im se omogući glas u javnosti.

Emisija u kojoj mladi otvoreno govore o svojim problemima

Novinari koji izvještavaju o djeci ili o njima snimaju radijske i televizijske emisije specifična su kategorija ljudi, odnosno novinara. Mnogo je prestižnije u novinarstvu baviti se nekim drugim temama. No, bez obzira na senzibilitet prema djeci, ima i onih novinara koji ne poštuju uvijek njihova prava na što ih obvezuje Konvencija o pravima djece. Najčešće su to oni koji tek povremeno pišu o djeci ili snimaju o njima televizijske priloge, u kojima se prepoznaju njihova nespretnost i neznanje.

Djeca kao žrtve ili junaci

Budući da sam jedna od članica Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva i imam prilike čitati pritužbe na rad novinara koji su prekršili pojedina prava djece, često se iznenadim kako ih novinari slabo poznaju.

Ponekad u najboljoj namjeri, u želji da zaštite dijete, otkrivaju njegov identitet i ne poštuju njegovo pravo na privatnost. Objavljujući ime škole koju pohađa ili ulice u kojoj stanuje, iznoseći, primjerice, dramatičnu priču o njegovoj obitelji, ne samo da nanose štetu djetetu, već ga ponekad i dodatno traumatiziraju. Čak ni pravilo da se fotografije djece ne smiju objavljivati ako ih to na bilo koji način kompromitira, još nisu svladali svi novinari. Gotovo svakoga mjeseca primamo takve pritužbe, u pravilu na tiskane medije, a obrana samih novinara uvijek je ista: “nakladnik je to od njih tražio” ili “novinari ne odgovaraju za opremu članka” (naslove, nadnaslove, fotografije). Stječe se dojam da novinari nisu svjesni koliko izvještavajući o događajima iz života djece i mladih imaju odličnu šansu u medijima progovoriti o životno itekako važnim pitanjima za čitavu obitelj i na taj način pomoći rješavanju mnogih problema.

Danas teme vezane za obiteljski život, odgoj i obrazovanje djece više nisu na margini, već vrlo često pune prve stranice tiskovina ili se objavljuju u prvim minutama dnevnih novosti na radiju i televiziji. Nažalost, samo kad su djeca ili žrtve ili junaci. K tome je još takve teme prikazuju na senzacionalistički način i koriste se alatima “žute” štampe, umjesto da im se pristupi istraživački i analitički kao, primjerice, o dnevno političkim događajima.

Jesu li te teme manje vrijedne i zašto ih ne tretirati s poštovanjem i pažnjom? Zašto se tako lako upada u zamku stereotipnog prikazivanja djeteta kao “malog, slatkog, nemoćnog”, koje nema što reći ili će tek “izvaliti neku glupost” kojoj će se odrasli smijati. Ima i primjera da se djetetu daje da naizust izgovara tekstove koje mu je pripremila učiteljica, što je također iskorištavanje djeteta. Zašto dijete ne bi govorilo na svoj način, makar i ne bilo tako dobro? Jer ono ima pravo izraziti svoje mišljenje i to na svoj način.

Postavlja se i pitanje kada su djeca medijski zanimljiva. Najčešće kada nešto iznimno postignu i na taj način postaju junaci ili kada su zbog nečega žrtve. Ali zašto se tako malo govori o onom normalnom, svakodnevnom životu djece i mladih, u kojem ona idu u školu, imaju slobodno vrijeme, provode sate kod kuće s roditeljima ili izlaze van s društvom. Kako žive, čime se bave, što osjećaju, što misle o društvenim događanjima…, mnogo je pitanja o kojima bi se moglo s njima razgovarati.

No, nakladnici očito drže da to nisu medijski dovoljno zanimljive teme. A mladi imaju što reći. Samo treba doći k njima: u njihove debatne klubove, na tribine, u sportske klubove, učeničke domove, bolnice, maloljetničke zatvore, terapijske zajednice, u njihove obitelji. Za mene su upravo to vrijedne teme o kojima već više od trideset godina govorim u svojim radioemisijama “Zašto tako“. O njima sam snimila nekoliko dokumentarnih televizijskih serija i napisala nekoliko knjiga. Upravo to što sam imala prilike raditi u sva ova tri medija (radio, televizija, knjiga) omogućilo je da moje teme o djeci i mladima dođu do što više ljudi – slušatelja, gledatelja, čitatelja.

Ispred i iza mikrofona ili kamere

Dijete u medijima može imati različite uloge. Kao sudionik u emisijama na što najviše nailazimo u javnim medijima koji imaju posebne dječje, odnosno obrazovne, programe pa su djeca u njima više zastupljena. U njima u pravilu rade novinari koji svakodnevno komuniciraju s djecom, što su s vremenom i svladali, a to se u njihovu radu i vidi. Za razliku od novinara koji to rade tek povremeno pa misle da se trebaju “spustuti na djetetov nivo”, kako to oni kažu.

S druge strane, snimaju se emisije u kojima su djeca junaci jer su učinila nešto posebno ili im se nešto posebno dogodilo. Pritom valja biti naročito oprezan i pogoditi pravu mjeru. Djecu ne bi trebalo pretjerano isticati, ali ni prikazivati kao žrtve, makar to i bila. Svakako treba razmišljati o tome da se dijete osjeća dobro, makar govorilo i o nekim intimnim temama, ali nikako ne iskorišteno. U tome je osobito važna uloga novinara, njegovo znanje i etika. Za razgovor dijete treba pripremiti. Čak i kad roditelj odobrava sudjelovanje djeteta u nekim razgovorima, dužnost je novinara procijeniti je li to za dijete dobro te da, bude li potrebno, roditelju objasni zašto nije.

Naime, djeca vole medije i većina njih iskoristit će priliku da se u njima pojave, ne razmišljajući o posljedicama koje mogu biti neugodne. Upravo je u tome zadaća novinara, koji mora o tome promišljati i uvažavati djetetove stavove, mišljenja pa i želju za afirmacijom. On je taj koji vodi dijete u tome i za njega odgovara. Nisam sigurna koliko su svi novinari svjesni te uloge i odgovornosti, a nitko ih tome ne uči.

Utjecaj na dijete nije u svim medijima isti. Pojavljivanje na televiziji zasigurno ima dalekosežnije posljedice nego li je to neka emisija na radiju. Radio je mnogo intimniji medij te sugovornik lako ostaje skriven, što mnoge lišava treme. No, kad je riječ o “slikanju” pred kamerom, svi pa tako i djeca, uz ono što govore, razmišljaju i o tome kako izgledaju. I tu se očituje umješnost novinara da djecu opusti, zainteresira za razgovor tako da ne razmišljaju u kakvoj pozi sjede i kako će izgledati.

Prava inkluzija

Posebnu pozornost valja posvetiti djeci s posebnim potrebama, s teškoćama u razvoju, odnosno bolesnoj djeci, ali njihov problem ne mora samo po sebi biti tema, osim ako je to nužno. Naime, bez obzira na problem koji imaju, oni idu u školu, imaju prijatelje, ljubavne probleme, probleme s roditeljima i odrastanjem kao i svi njihovi vršnjaci. Stoga ih je važno uključivati i u druge teme, neovisno o njihovoj teškoći i tako pokazati da ih uvažavamo. Čini mi se da se to iznimno rijetko radi, iako se i u medijima mnogo govori o inkluziji djece s teškoćama. A prava inkluzija u medijima bila bi upravo to.

Mediji su djeci vrlo zanimljivi ne samo zbog medijskih sadržaja koje mogu “konzumirati”, već i zbog onih onih koje mogu stvarati sami. Kako je tehnika koja im to omogućava sve dostupnija, jeftinija i jednostavnija, nije čudno da mnoga djeca požele raditi vlastite medijske uratke, često i na internetu, filmove, televizijske ili radijske emisije. To nas dovodi i do pitanja tko će djecu obrazovati za medije i, ako su to učitelji, jesu li oni sami dovoljno za to obrazovani. Mnogi se u tome snalaze na različite načine te, mogli bismo reći usprkos školskome sustavu, u tome i uspijevaju. U tome pomažu djeca, koja nerijetko kod kuće imaju bolje kamere, računala i snimače, nego u školi.

Unatoč lijepim postignućima djece na natjecanjima i smotrama, jedino je sustavno učenje medijske kulture, kao dio školskoga kurikuluma, način da djeca budu obrazovani “konzumenti”, ali i stvaratelji medija. To znači postupno ih od predškolske dobi uvoditi u svijet medija, učiti ih primjereno dobi kako nastaju medijski sadržaji i ujedno im nuditi najbolje sadržaje iz raznih medija. Pretpostavka za to su odgovarajuće školovani učitelji.

Imala sam prilike voditi mnoge radijske radionice za učenike i nastavnike osnovnih i srednjih škola. Bila su to za mene odlična iskustva, kroz radionice sam ih podučavala ne samo o mediju radija i reportaži, već i o osnovama novinarstva i komunikacije, što je, vjerujem, dobar temelj, bez obzira što u budućnosti radili. Na taj su način ujedno naučili i što su to prava djece u medijima i znat će ih uvažavati i koristiti.

To je moje osobno iskustvo u podučavanju drugih medijima. Imaju ih i drugi novinari, učitelji u osnovnim i srednjim školama, profesori na nekim fakultetima te razne udruge koje pokušavaju učiniti nešto na tom planu. Hrvatski filmski savez već 16 godina organizira Medijsku školu “Dr. Ante Peterlić”, koja pruža uistinu cjelovito učenje teorije i prakse medijskog stvaralaštva. Ipak, sve to je premalo i nije dovoljno povezano da bi se moglo govoriti o učenju medijske pismenosti u Hrvatskoj, ali svakako može biti vrijedna i važna potpora odgojno-obrazovnome sustavu u ostvarivanju toga cilja.

Kako za svu djecu osigurati jednaka prava u okviru medijske pismenosti?

Komentari

Komentari