Iz časopisa za obitelj, vrtić i školu Zrno prenosimo vam članak izv. prof. dr. sc. Vesne Bilić s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o posebnom obliku elektroničkog nasilja, tzv. happy slappingu, za koji je karakteristično snimanje napada i distribuiranje snimki putem interneta

Izvor: Vesna Bilić, Zrno – časopis za obitelj, vrtić i školu, br. 130-131

Evidentno je da se djeca, a osobito adolescenti, učestalo i intenzivno koriste medijima i sve više svoje aktivnosti iz stvarnog svijeta prenose u virtualnu sferu. Suvremeni mediji unijeli su u njihove i naše živote niz pozitivnih promjena. No uz broje mogućnosti javljaju se i brojne opasnosti. Jedna od opasnosti, odnosno negativnih fenomena je i .

Koji su sve oblici elektroničkog nasilja

Naime, djeca i adolescenti, pojedinačno ili skupno, učestalo i opetovano koriste medije za namjerno neprijateljsko djelovanje protiv svojih vršnjaka s ciljem da im nanesu bol ili štetu, a što se određuje kao elektroničko nasilje (Bilić, 2013). Za razliku od sukoba koji se javljaju povremeno i spontano, nasilje karakterizira ponavljanje, neprijateljska priroda i namjera uzrokovati patnju, a u slučaju elektroničkog nasilja kao važna odrednica dodaje se i moć tehnologije. Moderni mediji su donijeli nove mogućnosti za stare oblike nasilja, primjerice za brže širenje neistina, tračeva, glasina. No zbog njihovih mogućnosti nastali su i sasvim novi oblici nasilja, a jedan od njih je videosnimanje napada. Iako tisuće takvih zapisa kruži internetom, o tome se nedovoljno zna.

Videosnimanje napada – moderni oblik vršnjačkog nasilja

Ovaj oblik ponašanja djece karakterizira planiranje, bolje reći režiranje nasilja. Žrtva se odabire namjerno, najčešće su to poznati vršnjaci, ali isto tako se nasumično biraju i bezazleni, nepoznati prolaznici. Njih se presreće na ulici, autobusnim postajama i sličnim mjestima. Jedan počinitelj ili više njih, najprije počinju provocirati, gurati, šamarati, udarati, fizički napadati žrtvu s ciljem da je ozlijede i dovedu u ponižavajuću poziciju. Uz to je i vrijeđaju, pljuju, izvrgavaju ruglu i sl., a sve to netko od asistenata snima mobitelom ili kamerom. Bez obzira je li žrtva odabrana svjesno ili slučajno, uvijek je namjerno izložena fizičkom i verbalnom nasilju.

Tako se nasilje, koje je započelo licem u lice, u drugoj etapi nastavlja u virtualnom svijetu. Snimke se šalju mobitelima ili se objavljuju na internetu, a najčešće se kombiniraju oba oblika. Cilj je napadača da što veći broj ljudi pregleda, podijeli i komentira taj videozapis. Kako bi osigurali popularnost svojih uradaka, oni moraju biti atraktivni. Štavalj (2014) je analizirao 96 takvih zapisa objavljenih na YouTubeu u razdoblju od 2007. do 2009. godine, koji su snimljeni u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Utvrdio je da njihovoj popularnosti pridonosi količina udaraca i stupanj opasnosti, psovke, snimanje izbliza i sl. Kako bi povećali gledanost, počinitelji im dodaju primamljive nazive, navode stvarna imena aktera i dodaju nove uvrede za žrtvu. Uz to pozivaju i druge ljude da se uključe i dopisuju svoje komentare. Nažalost njihovi komentari su najčešće vrlo maligni i nastavljaju vrijeđati žrtvu, a hvaliti počinitelje u smislu “odličan uradak, bravo” i sl. Indikativan je i dodatak – “odlično smo se zabavili ili baš smo se nasmijali”.

Zabrinjavajući aspekti

Ciljevi počinitelja ovog oblika nasilja opravdano izazivanju zabrinutost. Namjera im je stvarno ozlijediti žrtvu, dodatno ju ismijavati pa to prikazati potencijalno neograničenom broju ljudi i motivirati ih da oni nastave nasilje, a uz to dobiti popularnost.

Izrada razrednih smjernica: Što učiniti u slučaju elektroničkog nasilja

Iako su u takvim videouradcima žrtve najčešće fizički ozlijeđene i duboko povrijeđene, počinitelji koji nasilje započinju iz hira i zbog dosade, zabavljaju se na račun tuđe boli. Oni napad i patnju proglašavaju bezopasnom šalom. Percepcija da se radi o zabavi ili šali, izražena je i u originalnom, engleskom nazivu ovog oblika nasilja – . Ova se sintagama može prevesti na hrvatski kao radosno šamaranje ili sretno udaranje. Kako u tome nema ničega sretnoga, primjereniji bi bio naziv brutalno šamaranje. Zabrinjava i samohvala počinitelja i težnja da zbog toga postanu popularni, da dobiju podršku vršnjaka brojem lajkova, odnosno da se afirmiraju činjenjem zala.

Amaterski snimljene scene stvarnog nasilja nad vršnjacima gledaju u velikom broju drugi mladi ljudi. Tako oni dobrovoljno svjedoče mučenju, patnjama i ponižavanju i to iz čiste zabave. Nerijetko su i fascinirani tim tipom nasilja. Dakle, oni iz svoje komforne digitalne zone samo promatraju zlo i ne reagiraju. I tako, ne čineći ništa, zapravo podržavaju nasilje. Mada ih anonimnost štiti od osvete počinitelja, ipak se ne zauzimaju i ne pomažu žrtvama. Oni su definitivno dio problema. Prema samoiskazu adolescenata, njih 72% znalo je za videouratke nasilja nad vršnjacima, a čak 92% ih preuzima s interneta i gleda takve sadržaje (prema Bilić, 2018).

Žrtva se zbog iznenadnog napada u stvarnom svijetu osjeća nemoćno, a njihove patnje se nastavljaju i kasnije zbog prikazivanja onoga što se dogodilo. Prisutnost promatrača dodatno ih opterećuje. Svijest o tome da internet ne poznaje zaborav, da takve, ponižavajuće scene, mogu ostati zauvijek na mreži, rezultiraju brojnim negativnim posljedicama. Budući ih toliki broj poznatih i nepoznatih ljudi vrijeđa, žrtve jednostavno povjeruju u njihovu negativnu procjenu pa im se čini da su bezvrijedne. Osjećaju da iz takve situacije nema izlaza i da se nasilje može ponavljati u nedogled. Drugi mogu pregledavati snimke, dopisivati komentare, a i sama žrtva, koliko god puta to pregleda, obnovi traumu.

Kako se osjećaju žrtve elektroničkog nasilja i gdje je izlaz

Izostanak reakcije vršnjaka i odraslih potencira osjećaj bespomoćnosti. Navedena tri elementa: bezvrijednost, bezizlaznost i bespomoćnost sastavnice su takozvane kognitivne trijade kojom se objašnjava depresija kod djece. A upravo su depresivnost i anksioznost česte posljedice izloženosti djece elektroničkom nasilju, a spominje se i suicid. U svakom slučaju, izloženost nasilju u virtualnom svijetu ostavlja vrlo stvarne i ozbiljne posljedice.

Vršnjačko nasilje u medijskom kontekstu

Uvijek je najintrigantnije pitanje što motivira mlade da se ponašaju krajnje brutalno prama drugima. Literatura sugerira da oni inspiraciju pronalaze u televizijskim serijalima koji samo prividno amaterski prikazuju nasilne situacije koje poprimaju šaljivi karakter. Čini se da je prvi slučaj ove vrste nasilja potaknut sličnim uratkom Slap TV. Naime, 30. listopada 2004. u Londonu je grupa mladih napadala slučajne prolaznike, od kojih je jedan nekoliko sati kasnije preminuo. Ovaj okrutni napad s tragičnim epilogom u potpunosti je sniman. Novinar M. Show, koji je o tome izvještavao, počeo je upotrebljavati termin happy slapping i predstavljati ga kao vrstu nasilja među vršnjacima.

Dakle, medijski sadržaji mogući su izvor ili poticaj za ovaj oblik nasilja prema vršnjacima. Vjeruje se da izloženost nasilnim medijskim sadržajima pridonosi smanjenju senzibiliteta za patnje i bol ljudi u svakodnevnom životu.

Kako nasilje u medijima utječe na djecu i tko je najosjetljiviji?

No iz prethodnog opisa je jasno kako mladi ljudi u ovoj vrsti elektroničkog nasilja nisu pasivni, oni se aktivno koriste novim medijima za snimanje i distribuiranje nasilja, a paralelno s tim rade na samopromociji i afirmaciji među vršnjacima. Evidentan je zaokret od percepcije medija kao kanala za prijenos informacija i mladih kao pasivnih potrošača medijskih sadržaja, a sve izraženije interaktivno korištenje medija, odnosno aktivno sudjelovanje mladih u kreiranju medijskih sadržaja. U tom kontekstu oni postaju akteri koji utječu na konstrukciju realnosti, kao i na medijske recipijente, u ovom slučaju na svoje vršnjake. Ni medijska publika više nije pasivna, oni svojim reakcijama mogu aktivno poticati nasilje.

Zaključak

Videosnimanje napada je poseban oblik višestrukog nasilja u kojem se spajaju, isprepleću i nadopunjuju klasično i elektroničko nasilje, što ga čini osobito štetnim. Tehnologija se u ovakvim slučajevima koristi na zastrašujući način, s tendencijom da se to percipira kao oblik razonode. Nije potrebno kriviti medije za povećanje nasilja među vršnjacima, nego preispitivati sve druge moguće čimbenike i analizirati kako odgajamo djecu i kako ih pripremamo za život u svijetu medija.

Literatura

Bilić, V. (2018). Nasilje među vršnjacima. Zagreb: Učiteljski fakultet u Zagrebu i Obrazovni izazo-vi ( u tisku).

Bilić, V. (2013). Nasilje među vršnjacima: Život i škola. 30(2), 193-209.

Bilić, V. (2013). Violence Among Peers in the Real and Virtual World. Paediatrics Today, 9(1), 78-90.

Štavalj, M. (2014). Što čini popularnost videozapisa koji prikazuju nasilje među vršnjacima objavljenih na Youtube-u?. Socijalna politika i socijalni rad, 2(1), 8-34.

Foto: Gaelle Marcel, Unsplash