‘Ne, Hrvatska se nije ugovorom obvezala da će čipirati svoje građane’, ‘Vijest o smrti britanske kraljice Elizabete je lažna’… Internet vrvi dezinformacijama, a ljudi često ne znaju komu i čemu vjerovati. Gotovo globalno svakodnevno se traže rješenja za informacijsko zagađenje

Piše: Marija Slijepčević, viša predavačica, Veleučilište VERN’

“Informacijsko zagađenje” i “informacijski poremećaji” termini su koji možda najpreciznije opisuju fenomen širenja dezinformacija i lažnih vijesti. Povjerenje u medije je povijesno najniže ikada, a razvijanje kritičkog mišljenja i medijske  pismenosti tema je koja se promovira godinama, kako bi ljude potaknula da kritički vrednuju informacije koje do njih dolaze medijskim posredstvom.

Video lekcija: Prepoznajte dezinformacije i lažne vijesti

Međutim, postoji još jedna važna karika, svojevrsni korektiv medijskom izvještavanju te napor za održavanje demokratskog procesa, a to su fact-checkeri, servisi za provjeru informacija. Zbog globalne prisutnosti njihovo djelovanje naziva se profesionalnim pokretom i globalnim valom, a brojevi rastu iz dana u dan i u ovom trenutku ih ima 237 u 78 zemalja na svijetu, na šest kontinenata. U Africi ih je 17, u Aziji 53, u Australiji 4, u Europi 68, u Sjevernoj Americi 69, a u Južnoj 26. Podaci su to Sveučilišta Duke koje ih sustavno prikuplja od 2011. godine, ulažući napore po jasnoj metodologiji pratiti zbivanja u ovom području i prikazati globalnu sliku ovoga fenomena.

Većina fact-checkera udružena je u Međunarodnu mrežu provjeravatelja činjenica (The International Network, IFCN) pri Poynter institutu i potpisnici su Etičkog kodeksa koji naglašava značaj transparentnosti njihova financiranja i rada, naročito kriterija i metodologije prema kojima dokazuju jesu li informacije lažne.

Iz Etičkog kodeksa vidljiva je intencija organizacija diljem svijeta da budu korektiv u principu djelovanja medija, koji su često diskutabilni u području transparentnosti vlastitog poslovanja, financiranja i vlasništva. Novinari su također često nedostupni za interakciju s medijskim konzumentima, a informacije o njihovim profesionalnim kvalifikacijama najčešće nisu javno dostupne publici.

Inicijativa koja želi vratiti povjerenje u novinarstvo

Koliko je priča ozbiljna, može se vidjeti na godišnjim sastancima. Posljednji je održan u Južnoafričkoj Republici i okupio je predstavnike iz 55 država. Ove godine će se sedmi sastanak umjesto u Norveškoj održati virtualno, ali 2021. se planira održavanje u Melbourneu u Australiji. Sve ove informacije govore i o sustavnoj profesionalizaciji rada provjeravatelja informacija.

Provjera informacija – novi element medijskog ekosustava 

Posao provjere informacija nastao je radi straha da tradicionalno novinarstvo više nije u stanju ili voljno prisiljavati političke aktere da budu odgovorni za istinitost svojih tvrdnji. Tako je većina ovih portala fokusirana na izjave političara, a o značaju rada fact-checking servisa svjedoči Pulitzerova nagrada za provjeravanje istinitosti izjava političara tijekom predsjedničke kampanje 2008. koju je dobio američki PolitiFact.com. U velikom Reutersovom izvještaju “Porast portala za provjeru činjenica u Europi” tvrdi se da su neovisni servisi za provjeru informacija nova demokratska institucija s pohvalnim ciljem promicanja istine u političkom diskursu.

Većina servisa (u Europi preko 90%), po uzoru na prvotne američke, fokusirana je na istraživanje tvrdnji političara, koje se procjenjuju kao lažne, zavaravajuće i slično, ali postoje i oni koji su fokusirani gotovo isključivo na medije (primjerice ukrajinski StopFake, britanski Full Fact, finski Faktabaari, sjevernoirski FactCheckNI i makedonski Vistinomer).

Što je točno, a što ne? Pregled najraširenijih dezinformacija o COVID-u 19

Hrvatska ima jedan portal koji je dio navedene međunarodne mreže provjeravatelja činjenica – Faktograf, susjedna BiH ima Istinomjer i Raskrinkavanje, Srbija također dva, dok Slovenija nema niti jedan. Zanimljivo je istaknuti i da je Europska komisija 2015.  pokrenula zajednički fact-checking portal naziva EUvsDisinfo na kojemu se razotkrivaju teme vezane uz o Europskoj uniji. Kreirali su javno dostupnu međunarodnu bazu podataka s preko 8.450  dezinformacijskih slučajeva. O rezultatima svoga rada obavještavaju i educiraju institucije EU-a, vlade država članica, novinare i istraživače.

Istraživači sa sveučilišta Duke ukazuju i na raznovrsnost stranica te osim navedenih fokusiranih na političku komunikaciju te analizu medija, postoji i nekoliko servisa za provjeru znanstvenih informacija poput Climate Feedback sveučilišta California ili Détecteur de Rumeurs iz Montreala, ali i stranica koje se bave glasinama u zabavnoj industriji, kao što je Gossip Cop. Česta je pojava i ad hoc varijanti koje pokreću medijske organizacije za vrijeme trajanja velikih političkih kampanja i izbora. Organizacijski, ovi servisi također imaju nekoliko dominantnih modela: dio su većih medijskih kuća, vezani su uz sveučilišta, neprofitni ili  samostalni projekti.

EU Factcheck: studenti provjeravaju istinitost izjava političara

Razlike modela proizlaze iz okruženja, poslovnih modela i posebnosti tržišta i (političke) kulture. Tako ih u EU-u najviše ima Francuska (čak 9), a općenito najviše od svih SAD (55 trenutačno aktivnih). Dobra ilustracija o važnosti i rasprostranjenosti jest i činjenica da se pojavljuju lažni fact-checkeri, a najpoznatiji primjeri su u Mađarskoj i Rusiji.

Kritika rada: politička pristranost i mali doseg

Znanstvenici posljednjih godina  pomno proučavaju rad fact-checkera te osim prednosti poput boljeg informiranja birača, navode i nedostatke u vidu političke pristranosti u odabiru informacija za provjeru. Istraživanja pokazuju kako je pozitivna percepcija fact-checkera uglavnom vezana uz korisnost, a negativna za pouzdanost. Međutim, negativna percepcija proizlazi češće iz visoko emotivnog nepovjerenja u cjelokupni društveni i politički sustav.

Najveći izazov s kojim se bave ove stranice je u publici. U usporedbi s medijima, imaju puno manji doseg, a publika koja ih prati po prirodi je kritičnijeg promišljanja, a oni do kojih ne uspijevaju doći dekonstruirane su – u velikoj većini.

Transparentnost poslovanja, jasna metodologija i neumorni napori u otkrivanju istine zaslužuju pohvalu i veću pažnju publike. S razvojem ovih modela i povećanom kritičnošću medijskih publika može se dogoditi veće unošenje reda u informacijske poremećaje.

Kako kritički vrednovati izvore na internetu

Foto: trendingtopics on VisualHunt.com / CC BY