Mediji mogu na pozitivan, ali i negativan način utjecati na živote djece u svim područjima njihova razvoja pa tako i na način na koji sklapaju prijateljstva, na kognitivne sposobnosti i odnos prema svom tijelu

Izvor: Barbara Kolucki i Dafna Lemish, Kako komunicirati s djecom

Sudeći prema detaljnim znanstvenim istraživanjima o ulozi medija u životima djece, mediji (knjige, novine, časopisi, televizija, radio, kino, računalna tehnologija, internet, mobilna telefonija) danas postaju jedno od ključnih sredstava socijalizacije te utječu na ponašanje, stavove i svjetonazore. Oni su središnji pripovjedači našeg vremena jer su poput zbirke izvora informacija i zabave za sve generacije i u svim svjetskim kulturama.

Mediji nisu sami po sebi dobri ili loši

Znanstvenici i javnost često imaju podvojen stav o medijima. S jedne strane, medije smatramo veoma pozitivnima. Velike nade i očekivanja ulažu se u ideju o medijima koji mogu obogatiti živote djece, promijeniti nezdrave vrste ponašanja, potaknuti maštu i kreativnost, proširiti obrazovanje i znanje, poticati inkluziju i toleranciju, smanjiti razliku između društvenih slojeva i doprinijeti razvoju i civilnom društvu.

S druge strane, pojavljuje se sve veća zabrinutost da mediji mogu otupiti osjetila, kočiti maštu i spontanu igru, proizvesti neosjetljivost na bol drugih, poticati destruktivne vrste ponašanja, održavati stereotipe, dovesti do propadanja moralnih vrijednosti, potisnuti lokalne kulture i doprinijeti otuđenju od društva.

Prema dosad prikupljenim saznanjima o ulozi medija u životima djece, doista se čini kako oni na djecu mogu istovremeno imati i pozitivne i negativne posljedice, ovisno o sadržajima koje u njih uključujemo, kontekstu u kojima se oni doživljavaju, načinima upotrebe i o individualnim osobinama djece koja ih koriste. Mediji nisu sami po sebi prirodno dobri ili loši: radi se o tehnologiji koju se može koristiti na različite načine.

Znanstvene spoznaje o utjecaju medija na razvoj djece i mladih

Spoj zabave i obrazovanja

Iz istraživanja provedenih u različitim dijelovima svijeta, zaključeno je kako kvalitetni medijski proizvodi namijenjeni djeci (televizijski i radijski programi, knjige, internetske stranice, informativni servisi mobilnih telefona, obrazovne kampanje putem posebnih oznaka na ulicama, lutkarske predstave, dramske predstave itd.) mogu biti učinkoviti u promicanju različitih razvojnih ciljeva.

Primjerice, obrazovne televizijske emisije kod predškolaca dokazano potiču spremnost za školu, ranu pismenost te djelotvorno poučavaju određenim elementima nastavnog programa. Ovaj pristup izrazito je povezan s razvojnom komunikacijom koja sustavno koristi postupke i strategije medijske komunikacije za promicanje društvenog razvoja i promjene.

UNICEF je također eksperimentirao s razvijanjem kreativnih materijala u ključnim projektima (inicijative za promicanje ravnopravnosti spolova, Meena u Južnoj Aziji i Sara u Africi; podrška koprodukcijama lokaliziranih verzija emisije Ulica Sezam u Meksiku i na Kosovu te serijama s kulturnim posebnostima poput kirgiskog animiranog filma Čarobno putovanje). Za djecu su posebno bitne strategije koje sjedinjuju sve prednosti i pozitivne strane zabave i obrazovanja (u engleskom jeziku je taj spoj označen složenicom edutainment od riječi education i entertainment). Tako se privlačnost i popularnost zabave koristi za postizanje društvene promjene i promicanje dobrobiti pojedinca i društva.

Teško je procijeniti učinkovitost ovakvih intervencija, budući da one u velikoj mjeri ovise o ciljevima projekta i načinima na koje se definira učinkovitost. Projekt primjerice može potaknuti ljude na zauzimanje drugačijeg stava prema nekom problemu ili da budu skloniji prihvaćati poruke o njemu. Projekt može poslužiti kao uzor ili utjecati na norme poticanjem drukčije perspektive. Može također promijeniti okvir u kojem promatramo neki problem (vidi: Prasad, 2009. i Singal et al., 2004.).

Već je dostupno nekoliko vrijednih inicijativa promicanja čitanja najmlađima kako bi se potaknuo njihov zdravi razvoj.

Zašto je čitanje knjiga dobar temelj za razvoj medijske pismenosti

Ako se djeci čitaju knjige koje prikazuju ili promiču zdrave načine života, učvršćuje se komunikacija među djecom i njihovim skrbnicima, podupire se njihovo samopouzdanje i stjecanje znanja, osnažuje se njihova jezična sposobnost i spremnost za školu te održava pismenost kod starije braće i sestara i roditelja. Ali, uvijek postoji potreba za dodatnim razmatranjima i novim razmišljanjima o boljim načinima komunikacije s djecom koji će pomoći u promicanju njihove dobrobiti.

Nasilje, stereotipi i isključivost

Dok postižemo pomake uz nove vrste medijskog komuniciranja, sve je više dokaza o tome kako mediji mogu imati veoma negativan utjecaj na djecu i mlade. Primjerice, učestalo prikazivanje nasilja na televiziji, u filmovima i videoigrama, što je zajednička značajka medijskih sadržaja u cijelom svijetu, dokazano utječe na djecu na više razina – na njihovo ponašanje (povećanje agresivnog ponašanja), psihički život (povećanje straha i tjeskobe u susretu sa svijetom u kojem žive) te društveni život (smanjenje osjetljivosti na patnje drugih ljudi i potvrda nasilja kao najboljeg načina za rješavanje međuljudskih sukoba). Čak i kad je nasilje prikazano kako bi se dokazala neka moralna ili obrazovna pouka, kako bi se predstavili društveni sukobi ili kršenje dječjih prava, ono može imati negativan utjecaj na gledatelje. Medijsko nasilje različito utječe na djecu ovisno o njihovim osobnostima, spolu, vrstama njihove obiteljske i društvene okoline te njihovim životnim iskustvima. Ali, nasilje se sve više povezuje sa mnogim asocijalnim postupcima koji ugrožavaju dobrobit djece i njihov zdravi razvoj.

Kako nasilje u medijima utječe na djecu i tko je najosjetljiviji?

Drugo široko istraženo područje negativnih utjecaja odnosi se na kratkoročne i dugoročne utjecaje stereotipnih prikaza ljudi u medijskim sadržajima. Stereotipni prikazi dječaka (kao uglavnom nasilnih i pohotnih ili pak kao onih koji su razumni vođe, prvi rješavaju probleme ili su fizički aktivniji) i djevojčica (uglavnom kao seksepilnih, zainteresiranih samo za svoj izgled i za ljubav, kao nježnih i emocionalnih te u podčinjenim i pasivnim ulogama) utječu na način na koji oni razvijaju svoje rodne identitete, očekivanja koja imaju od sebe i od pripadnika suprotnog spola, samopoštovanje, način viđenja vlastita tijela te na njihova rana seksualna iskustva. Nedostatak istinitih prikaza raznolikosti rasa, naroda, staleža, vjera, teškoća u razvoju, geografske pripadnosti, dobi itd., povezuje se s promicanjem ograničenog svjetonazora koji svojom diskriminacijom utječe na način na koji djeca i mladi vide sebe i druge.

U medijskim sadržajima je ključno pitanje inkluzije. Budući da mediji odražavaju tko ili što je u društvima vrijedno, djeca i odrasli bi se mogli zapitati različita pitanja. Predstavljaju li me mediji često? Ako nije tako, što mi to govori? Ako se i kada se ugledam, kako me se prikazuje, pogotovo ako sam djevojčica, pripadam obespravljenoj ili manjinskoj skupini, imam teškoću u razvoju ili pak živim u izrazito nepovoljnim uvjetima?

Uz projekt ‘Drugi’ djeca i mladi mogu učiti o toleranciji

Cijelo mnoštvo djece koja žive u različitim vrstama teških uvjeta rijetko će, ili neće uopće, biti prikazano u medijima. Ako i kada do toga dođe, često ih se prikazuje kao obespravljene žrtve kojima je potreban spas takozvanog “razvijenog svijeta”.

Kako mediji mogu potaknuti promjene?

Navedeni primjeri ilustriraju kako mediji mogu na pozitivan, ali i negativan način utjecati na živote djece u svim područjima njihova razvoja: u ponašanju (oponašaju li suradnju s drugima ili agresivnost), društvenosti (sklapaju li prijateljstva ili zlostavljaju svoje kolege u školi ili preko interneta), kognitivnim sposobnostima (usvajaju li vještine potrebne za upis u školu ili kratkotrajno zadržavaju pozornost) te čak i u odnosu prema tijelu (uče li o uravnoteženoj prehrani ili usvajaju loše prehrambene navike).

Očito je da medijski utjecaj nije isključivo dobar ili loš. Načini utjecanja su višestruki i njihova tumačenja ovise o različitim kulturnim vrijednostima i svjetonazorima. Je li, primjerice, dopisivanje s neznancima preko interneta opasno ili pak širi vidike? Je li seksualni odgoj u medijima za mlade spasonosan ili je moralno upitan? Znači li gledanje američkih televizijskih serija stjecanje iskustava o drugim kulturama ili narušava tuđe kulturne identitete? Pomaže li djeci govor o traumama i smrti kako bi se nosila s teškim iskustvima ili ih pak traumatizira i čini još uplašenijima i nepovjerljivima prema odraslima? Pomaže li medijsko dokumentiranje kršenja dječjih “prava” poboljšanju njihovih života ili takva djela umjesto najboljih prikazuju najgore strane obitelji, zajednica i društava tim skupinama i ostatku svijeta?

Izgubljeni prsten, obitelj bez doma… Kako mediji svijet čine boljim

Odgovori na ova i slična pitanja nisu jednoznačna nego u velikoj mjeri ovise o mnogim osobnim i društvenim varijablama te bi ih trebalo ispitati obzirom na određeno dijete i određene okolnosti. Danas se više nego ikad prije pojavila potreba za pomnijim proučavanjem pozitivnih i negativnih utjecaja medija na živote djece koja žive u lošim ekonomskim uvjetima i kriznim situacijama, kako bi se ove procese bolje shvatilo i kako bi se poboljšali životi djece u cijelome svijetu.

Foto: iStock

Komentari

Komentari