Digitalna književna djela iznimno su plodonosna i blagodatna za savladavanje medijske, čitateljske i literarne pismenosti istodobno, piše doc. dr. sc. Marina Gabelica s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u članku izvorno objavljenom u časopisu Zrno

Izvor: Marina Gabelica, Zrno – časopis za obitelj, vrtić i školu, br. 130-131

Medijski teoretičar Marshall McLuhan već je šezdesetih godina prošloga stoljeća naglasio da mediji nisu samo (pasivni) prijenosnici poruka. Medij je poruka, rekao je McLuhan, naglašavajući time da medij koji prenosi poruku ujedno postaje dijelom poruke, utječe na njezin smisao, jednako kao što utječe na proces našega razmišljanja tijekom stvaranja te poruke.

Prva hrvatska slikovnica o medijskoj pismenosti za najmlađe

McLuhanova je teza lako provjerljiva promotrimo li način na koji oblikujemo svoje misli, a zatim i rečenice kojima te misli izražavamo u razglednicama, pismima, e-mailovima, chatu ili SMS-ovima. Primjerice, znakovna ograničenost SMS-a neminovno utječe na jezično sažimanje, a pri čemu uporaba vizualnih referenci (poput emotikona) dodatno mijenja komunikaciju. Povratno, uporaba specifičnog stila komunikacije nerijetko se prelijeva iz medija i postaje dijelom nečijeg svakodnevnog izražaja.

Potonje se nabolje može ilustrirati pričom o Nietzscheu i njegovom prvom pisaćem stroju (prema Kittler, 1999). Poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche u jednom je trenutku zbog problema s vidom koji mu je ometao dugotrajno pisanje nabavio pisaći stroj. Nakon što je savladao novu tehniku, pisaći mu je stroj olakšao pisanje. Ipak, uporaba novoga medija postupno je utjecala na promjenu njegova pisanja. Jedan je Nietzscheov prijatelj primijetio te promjene nazvavši njegovo pisanje telegramskim. Svoju je opasku naveo u pismu u kojem Nietzscheu poručuje da će uz pomoć pisaće mašine s vremenom stvoriti posve novi idiom. Nietzsche je prihvatio prijateljevu opasku te je zaključio da medij koji koristimo za pisanje i doista sudjeluje u načinu na koji se izražavamo i načinu na koji razmišljamo. Medijski teoretičar Friedrich Kittler analizom Nietzscheovih djela potvrđuje – od trenutka kada je počeo koristiti pisaći stroj, Nietzscheova se proza promijenila; njegovi argumenti postali su aforizmi, misli dosjetke, a retorika je poprimila sažeti, telegramski stil.

Nekoć novi i revolucionarni pisaći strojevi danas su zamijenjeni nekim drugim uređajima, a glavnina se posredovane komunikacije provodi medijima o kojima su Nietzsche i McLuhan mogli samo spekulirati. Današnje generacije djece i mladih čak i nazivamo net generacijama i digitalnim urođenicima. Ipak, posjedovanje i korištenje digitalnih medija djecu ne čini medijski pismenima, jednako kao što ih poznavanje abecede ne čini vrsnim čitateljima.

Čitanje knjiga kao temelj za razvoj medijske pismenosti

Stoga se i u kontekstu suvremenog odgoja i obrazovanja nerijetko spominju digitalne kompetencije i , a kojima se učenike želi osposobiti za aktivno sudjelovanje u suvremenom, digitalnom okruženju. No u postojećim se definicijama medijska pismenost promatra pretežito iz perspektive računalnih i informacijskih znanosti, dok se čitateljska i literarna pismenost nepravedno zanemaruju. A kao što nam priča o Nietzscheu i njegovom prvom pisaćem stroju ukazuje, kako (i što) čitamo i pišemo iznimno je važno za razumijevanje načina na koji razmišljamo.

U kontekstu razvoja medijske pismenosti stoga ne bi bilo naodmet spomenuti da na digitalnim medijima danas postoji bogat i žanrovski raznolik korpus digitalnih književnih djela koji djeca diljem svijeta rado i često koriste. Riječ je o sadržaju koji je iznimno plodonosan i blagodatan za savladavanje medijske, čitateljske i literarne pismenosti – istodobno.

Mogućnosti i vrste digitalne dječje književnosti

Djela elektroničke književnosti su književna djela nastala za digitalni okoliš; obično se ne mogu tiskati jer tekst nije njihova jedina komponenta (Hayles, 2004). Ona u sebi sadrže hiperlinkove, slike i zvukove te zahtijevaju čitateljevu interakciju, a reproducirati se mogu jedino uz pomoć digitalnog uređaja.

Digitalna književnost stoga, na neki je način, “digitalni svijet u malom”. Za njezino korištenje, stvaranje i/ili reprodukciju potrebno je poznavanje i razumijevanje tehnološkog aspekta digitalnih medija, ali i svih njegovih sastavnica – teksta, slike, zvuka, animacije, hiperteksta i ludičkog aspekta, tj. igara.

7 načina kako pomoću interneta zainteresirati djecu za čitanje

Elektronička književnost u različitim se oblicima razvija već dugi niz godina, a njezin ubrzani razvoj pratimo od devedesetih godina prošloga stoljeća. Danas postoji izuzetno veliki broj žanrova elektroničke književnosti (npr. hipertekstualna književnost, mrežna književnost, interaktivna književnost, prostorne naracije, Flash poezija, romani u obliku e-mailova, SMS poruka ili blogova i dr.). Kao ključna organizacija koja prati, istražuje i potiče stvaralaštvo u elektroničkoj književnosti ističe se internacionalna udruga Electronic Literature Organization (ELO).

Zanimljivo je da se elektronička književnost za odrasle danas više piše no čita. No to nije slučaj s dječjom digitalnom književnošću. Tržište je prepoznalo potrebu mladih čitatelja, korisnika digitalnih medija, pa se tako danas na internetu može naći mnoštvo raznolikih digitalnih književnih oblika. Riječ je o djelima raznolike kompleksnosti i žanrova.

U Hrvatskoj se prednost još uvijek daje oblicima koje možemo nazvati digitaliziranim knjigama (projekt elektire, za Kindle ili druge e-čitače), no ova djela ne pripadaju djelima digitalne književnosti jer je riječ tek o digitalizaciji sadržaja kroz koje je omogućena navigacija.

Na portalu e-Lektire možete čitati ili slušati lektiru

Žanrovi digitalne dječje književnosti su iznimno bogati i raznoliki (v. Težak i Gabelica, 2015; Gabelica, 2015). Na tržištu su najzastupljenije digitalne slikovnice koje u sebi u različitom omjeru sadrže tekstualne, slikovne, animirane i igrive elemente (npr. od Priče iz davnine u izdanju Naklade Bulaja, do vrlo razvijenih, hipermedijskih i nelinearnih priča engleskog izdavača Nosy Crow). Po kompleksnosti, zatim slijede djela hipertekstualne fikcije (npr. Alabaster, 2008) u kojima čitatelj svojim unosom nadopunjuje priču ili bira njezin razvoj te vizualni romani (npr. Cinders, MoaCube, 2012) koji čitatelja potiču na donošenje odluka o postupcima likova, a time i razvoja njihova karaktera. Uz spomenute žanrove, zanimljivi su i hibridi tradicionalnih knjiga i digitalnih medija kao što su slikovnice OppTalk tehnologije koje spajaju fizičku knjigu i igračku; polaganjem igračke na određeni dio knjige, otkrivaju se skriveni zvučni zapisi. Na sličnome principu funkcioniraju i knjige tzv. proširene stvarnosti (engl. augmented reality) u kojima se pomoću web kamere na računalu pokreću skrivene animacije i dijelovi priče u knjigama.

Opisana djela ukazuju na to da je digitalna dječja književnost itekako živ i dinamičan sustav koji je u sebe vrlo vješto implementirao raznolike medije i umjetnosti. Takva “nova” književnost možda neće zamijeniti onu tradicionalnu, ali zasigurno je riječ o sadržajima koji imaju izniman potencijal za korištenje u nastavi i svakodnevnom životu.

Zaključak

Elektronička se književnost razvija velikom brzinom. Posebice u SAD-u, danas se elektronička književnost već dobrano istražuje i studira na prestižnim sveučilištima. Istodobno, u Hrvatskoj se vrlo mali broj istraživača bavi ovim književnim sustavom, pa se do sada nije ni sagledavao kao vrijedan sadržaj u razvoju medijske pismenosti. U tom smislu, i hrvatski odgojno-obrazovni sustav u mnogočemu kaska. Ipak, možemo se pohvaliti jednom zanimljivom i manje poznatom činjenicom. Naime, na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu već se nekoliko godina izvodi izborni kolegij namijenjen isključivo istraživanju digitalne dječje književnosti, a ti su sadržaji ujedno predstavljeni i u sklopu drugih književnih kolegija. Na konferenciji ELO 2017, koja se održala u Portugalu, a koju je organizirala udruga Electronic Literature Organization, ova je informacija dočekana s velikim oduševljenjem. Naime, čini se da je Hrvatska među rijetkima (a možda je i jedina) zemlja u kojoj se digitalna dječja književnost studira na fakultetskoj razini. S obzirom na pozitivne reakcije, kao i interes novih generacija učitelja i odgojitelja za nove oblike književnosti, možda će se i odgojno-obrazovni sustav s vremenom osuvremeniti, kako to već biva – ne službenim dokumentima, već „iznutra”.

Literatura

Gabelica, M. (2015). Dječja književnost Y generacije. U: Kukavica, V. (ur.) Hrvatski iseljenički zbornik 2015. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Hayles, N. K. (2004). Print is flat, code is deep: The importance of media-specific analysis. Poetics Today, 25(1), 67-90.

Kittler, F. A. (1999). Gramophone, Film, Typewriter. Stanford, CA: Stanford University Press.

Težak, D. i Gabelica, M. (2015). Digitalna dječja književnost. U: Jurjevčič, S. (ur.) Modern Approaches to Teaching Coming Generation. Ljubljana: EDUvision, 856-866.

Kako prepoznati kvalitetnu slikovnicu

Foto: Patricia Prudente on Unsplash