Mojoj kćeri je skoro deset godina i ona je korisnica društvenih mreža. Svako toliko zajedno pregledamo njezin mobitel i uvijek pronađem neku prepisku po grupama gdje se nekoga etiketira grubim nazivima

Piše: Maja Vučić

Kao što Đelo Hadžiselimović već godinama bira najbolje dokumentarce za Hrvatsku televiziju, tako i mi, roditelji, biramo najbolji medijski sadržaj za svoje dijete. Biramo li ga stvarno ili se ponašamo kao pasivni promatrači sadražaja koje nam dijete gleda i čudom se čudimo koliko se raznog smeća pojavljuje u medijskom prostoru. Da ne nabrajam: reklame, koje nam uvijek nude “najbolje”, prepiske na društvenim mrežama u kojima se nerijetko nalazi bogatstvo uvredljivih i zlostavljačkih poruka, televizijski programi s upitnom kvalitetom sadržaja, itd. Kao i u svakom drugom području gospodarstva tako i u medijskom vrijedi zakon ponude i potražnje. Drugim riječima, uvijek će biti onih sadržaja za koje postoji kupac. U ovom slučaju kupci su naša djeca.

Dozvoljavate li svojoj djeci da odlaze u dućane i kupuju nešto bez da su se s vama prethodno dogovorili o tome što će kupiti? Pretpostavljam da je odgovor ne. Isto je i s korištenjem medijskog sadržaja.

Dječje pravo na privatnost

Mnogi roditelji, želeći poštovati privatnost svoje djece, postaju pasivni promatrači, bez stvarnog uvida u to što nam djeca na internetu gledaju i što pišu na društvenim mrežama. Gdje je granica između imanja kontrole na djecom i poštivanja njihove privatnosti? Što je to sloboda djeteta i postoje li okviri te slobode uopće?

Uviđam da je postojanje te granice za mnoge roditelje zbunjujuće. Ni sami ne znaju trebaju li špijunski zaviriti na njihove društvene mreže ili se uopće ne petljati, vjerujući da su dobro odgojili dijete i da njihovo dijete neće nikada poslati poruku uvredljivog sadržaja za neko drugo dijete. Ili bi trebali zajedno s djetetom s vremena na vrijeme pregledati taj isti sadržaj. Na takav prijedlog pojedina djeca viknu da je to njihova privatna stvar i da im ne možemo kopati po mobitelu. Zvuči dosta uvjerljivo. Zbog toga se mnogi roditelji povuku i žive u nadi da je njihovo dijete do sada naučilo razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja. Kako ćemo onda znati što nam djeca rade na društvenim mrežama, kakve video uratke gledaju po internetu, kupuju li umjesto užine neke grozne slatkiše za koje im je netko u reklami rekao da je to obavezna dnevna doza od koje će biti super junaci?

Zaštitite svoju djecu na društvenim mrežama, ali nemojte ih špijunirati

Svaka sloboda zahtjeva i odgovornost, a odgovorni možemo biti samo onda ako smo unaprijed dogovorili postojanje granica i pravila igre unutar tih granica.

Djeca u svom odrastanju prolaze kroz mnoge razvojne faze, a svaka od tih faza ima nove izazove za dijete i nove spoznaje. Tako mnogi roditelji ostanu u šoku kad im dijete počne lagati ili udari neko dijete. Pretpostavljam da ih nitko ne uči svjesno te stvari, a ipak su izloženi i učenju iz okoline. Tada kao roditelji reagiramo i pokušavamo ih naučiti razlikovanju dobrog od lošeg, ali to učenje se nastavlja i dalje, kako odrastaju tako se i izazovi povećavaju.

Komunikacija na društvenim mrežama

Mojoj kćeri je skoro deset godina i ona je korisnica društvenih mreža. Uvijek se pitam imam li uistinu uvid u to kako mi se dijete ponaša na društvenim mrežama. Kad sam joj prvi put rekla da bih voljela pogledati malo o čemu oni pišu, nije baš bila oduševljena. Normalno je da i oni imaju neke svoje tajne, ali objasnila sam joj da i neke, naizgled normalne poruke, mogu biti zamke i da ću kao roditelj to prepoznati i da će tako brže naučiti i uvidjeti sve prednosti i mane društvenih mreža. Pristala je. Od tada svako toliko pregledamo njezin mobitel i uvijek pronađem neku prepisku po grupama gdje se nekoga etiketira grubim nazivima. Kako poznajem tu djecu, znam da to uopće nije zlonamjerno i da im je taj vid provokacije, kad se netko uzruja, zabavan. Takav sadržaj mi je izvrsna podloga da svom djetetu prikažem stvar iz više kutova. Ako je već stvar zabave, onda je pitam kome je to zabavno, a kome nije. I jasno joj je da to nije zabavno onome za koga su u šali napisali da je glup ili šalju gomile naljepnica koje šalju vrlo jasnu poruku. Npr. ruka s podignutim srednjim prstom ili crtež dečka s golom stražnjicom i natpisom “Kiss my …” ili “F….You”.

10-godišnjakinja želi otvoriti profil na Facebooku i Instagramu

Baš smo neki dan opet otvorile poruke i naišle na takav sadržaj, a onda me razveselilo to što su druga djeca napisala da to baš i nije fora i dotični pisac se ispričao. Znači, ipak djeluje roditeljski uvid i “uplitanje” u slobodu i privatnost.

Prilike za učenje

Moja prateljica je umrla od srama kad je “slučajno” zavirila u mobitel svoje trinaestogodišnje kćeri i shvatila da su na društvenoj mreži svi iz razreda organizirali lažni tulum kako bi osramotili jednu djevojčicu iz razreda koja je došla na tulum kojeg uopće nije ni bilo, a odgajala ju je tako da nikada nikoga ne isključuje, ponižava i da poštuje ljude bez obzira na različitosti. Možda ta trinaestogodišnjakinja nije bila inicijatorica te kampanje, ali istovremeno ništa nije učinila da to spriječi. Očekujemo li mi od djece da to sami prepoznaju? Oni su u toj dobi veliki za mnoge stvari, s izrazitim osjećajem i potrebom za slobodom, a još su dovoljno mali i trebaju našu pomoć kako bi naučili. Zato, takva stvar nije za osudu, već materijal iz kojeg ćemo dijete naučiti kakve sve posljedice takvo ponašanje može prouzročiti nekoj osobi, a ta osoba je mogla biti ona sama.

Drugim riječima, mi ni ne znamo često što nam djeca rade, kako se ponašaju, koga ogovaraju, kakve sadržaje gledaju ako nemamo uvid u to. Normalno je da nam djeca kroz te različite razvojne faze upadnu u različite zamke i ponašaju se neodgovorno, ali kako ćemo ih naučiti što je to odgovorno ponašanje ako ih nikada nismo ni zatekli u onom što nam se ne sviđa, a nismo, jer ne pitamo, ne razgovaramo, ne provjeravamo jesu li nam rekli istinu, ne sudjelujemo u kreiranju i biranju medijskog sadržaja za njih.

Mi ne možemo spriječiti pojavljivanje neprimjerenog sadržaja, bombardiranje osmominutnih reklamnih blokova na TV ekranima koje nam ispiru mozak, prikazivanje šunda u bilo kojem obliku, ali možemo razgovarati o tome, ukazati na zamke koje su u reklamama, poticati dijete da misli svojom glavom i da ne treba slijepo vjerovati svemu što se objavljuje, naučiti ih kada tajna više ne smije biti tajna, ako ta tajna nanosi štetu drugoj osobi, itd. Koliko puta smo ih upozorili na brojku na ekranu koja postavlja granicu je li taj film za njihov uzrast ili nije i jesmo li to poštovali?

Kako zaslužiti povjerenje

I za kraj, ono najvažnije. Najveće umijeće je pridobiti djetetovo povjerenje da vam kaže što se sve događa i da imate uvid u stvari. Kada pitam djecu koja se povjeravaju roditeljima i onu koja se nipošto ne žele povjeriti njima u čemu je stvar, ovi prvi kažu da ih roditelji nikada ne osuđuju i ne kažnjavaju ako i pogriješe, a ovi drugi kažu da ih roditelji niti ne žele saslušati, već da jako viču na njih i ne dopuštaju im pogreške.

I stvarno, kad se djeci objasne dalekosežne posljedice nečije “šale” na drušvenim mrežama česta reakcija je “Nisam razmišljao o tome da to može nekoga povrijediti.”

Budite i vi Đelo Hadžiselimović svom djetetu.

Prijatelji sa svojim djetetom na Facebooku: da ili ne?

Foto: iStock

Maja Vučić

 

Glazbenica i prof. psihologije, UNICEF-ova ambasadorica dobre volje

Komentari

Komentari