Članovi Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu raspravljaju o tome što bi to bila dobra za djecu i mlade, a provest će i istraživanje među svojim vršnjacima. U svojoj kolumni prenosi nam njihove poruke

Piše:

Kakve televizijske sadržaje trebaju, koji bi to bili kvalitetni sadržaji za djecu i što djeca doista žele gledati na televiziji, pitanja su na koja tražimo odgovore zajedno s djecom – članovima Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu (MMS-a). Njih dvadesetak, koji čine ovo moje stalno savjetničko tijelo, među svojim će vršnjacima provesti malo istraživanje o tome, a, pripremajući anketni upitnik, nastojali su i sami razbistriti svoja stajališta o tome što bi to bila dobra televizija za djecu i mlade. Razjasnili su i koje su najveće mane emisija za djecu i zašto rijetko gledaju dječje programe domaćih tv-nakladnika. Evo što smo doznali od njih.

Naša televizija ne prepoznaje interese djece u dobi od 9 do 12 godina. Dječji program na domaćim televizijama namijenjen je uglavnom mlađoj djeci pa zato već devetogodišnjaci kreću u potragu za boljom zabavom na drugim tv-kanalima ili na internetu.

Razvoj djece u dobi od 11 do 14 godina i kakvi im mediji tada trebaju

Mi nismo isti kao djeca otprije 10 godina. Djeca se mijenjaju, kao i društvo. Pa se tako mora mijenjati i ideja o dobrim dječjim emisijama. Volimo pogledati i neku dobru staru dječju seriju, ali dječji program mora nuditi više.

Pitajte nas kakve bismo sadržaje željeli gledati. Treba istraživati dječje interese i imati na umu da postoje velike individualne razlike unutar iste generacije. Zato i televizija djeci treba ponuditi raznolikost: treba misliti i na dječake i na djevojčice različite dobi, na ljubitelje sporta i na ljubitelje knjige, na djecu koja žive u gradu, na selu ili na otoku, u najrazličitijim uvjetima, s najrazličitijim interesima.

Želimo sadržaj koji nas ne zamara. Djeca najčešće gledaju televiziju navečer, često nakon napornih sati u školi – u to bi vrijeme željela gledati nešto zabavno, opuštajuće, nešto za cijelu obitelj. Isto tako ni dječji program ne bi smio biti naporan. Ali ne smije ni podcjenjivati djecu.

Trebamo poučne sadržaje, ali bez dociranja. Pritom nikakva sličnost sa školom nije poželjna. Poučni sadržaji moraju biti zabavni, a idealan omjer je 60 posto zabave i 40 posto pouke. Bio bi to idealan način za širenje znanja iz opće kulture.

Informacije o djeci – za djecu. Tinejdžerima treba više informacija o aktualnostima u Hrvatskoj i svijetu, vijesti iz sporta i kulture, ali relevantnih za mlade ljude. Žele više informacija o životu svojih vršnjaka – ne samo najboljih učenika i vrhunskih talenata, već i običnih mladih osoba s kojima se mogu poistovjetiti.

Želimo sadržaj koji prikazuje više različitih mišljenja. Sviđaju im se učeničke debate poput “Parlaonice” i “Ni da ni ne”, ali trebali bi napraviti nešto takvo za mlađu djecu, a poticaj za debatu mogao bi biti i film ili knjiga za djecu, možda i neki naslov iz lektire.

Želimo da televizija dođe k nama. Dječji program treba uključiti i djecu. Zašto nam o glazbenoj kulturi ne bi na zanimljiv način govorili učenici glazbene ili plesne škole? O zdravstvenoj kulturi i zdravoj prehrani savjete bi nam mogla davati i djeca sportaši koja o tome mnogo znaju. Jedan od prijedloga bio je i “Sat razrednika” na televiziji.

Djeca kao sugovornici, suradnici i suautori u radijskim i TV emisijama

Sve ove ideje mojih mladih savjetnika, koje sam ovdje navela tek u natuknicama, čine mi se vrlo poticajne – kako za “ljude od televizije”, tako i za nas koji se bavimo dječjim pravima i dječjim sudjelovanjem u društvu. Ali pravi poticaj tek slijedi: nakon što provedu vršnjačko istraživanje, članovi MMS-a uputit će televizijskim nakladnicima svoje preporuke o TV-programu za djecu i mlade.

Ivana Milas Klarić

 

pravobraniteljica za djecu, nastavnica na Pravnom fakultetu u Zagrebu iz polja Obiteljskog prava. Posebne teme njezinog interesa su: skrbništvo, autonomija volje i medicinsko pravo, posebice s aspekta zaštite djece i odraslih s invaliditetom.