Danijel Labaš, predsjednik Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, razgovarao je o medijskom obrazovanju i igrifikaciji s , jednom od vodećih svjetskih stručnjakinja za medijsku pismenost. Prenosimo vam intervju izvorno objavljen u Inkluziji – prilogu Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Izvor: Danijel Labaš, Inkluzija – Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

“Digitalni mediji sveprisutni su na svim područjima naših života i od nas traže veliki angažman – da bismo ih koristili u svakodnevnom životu, ali i u odgojno-obrazovnim procesima, o njima moramo mnogo toga naučiti. Osim toga, oni su privlačni i kada ih koristimo kao da uronimo u njih cijelim bićem i više se ne možemo odvojiti od njih. Zbog toga nas mogu dovesti i do ovisnosti ili kompulzivnoga korištenja”, rekla je profesorica Renee Hobbs sa Sveučilišta Rhode Island u SAD-u.

Ona je 27. rujna u Zagrebu održala izlaganje na okruglom stolu, na kraju petodnevne radionice koju je s Anahitom Dalmiom i profesorom Igorom Kanižajem vodila u Matici hrvatskoj od 20. do 25. rujna. Sudionici radionica projekta We play it safe! Igrajmo sigurno! bili su odgojitelji u dječjim vrtićima, učitelji, stručni suradnici i knjižničari iz cijele Hrvatske, a nositelj projekta Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu uz potporu vlade SAD-a i američkog veleposlanstva u Hrvatskoj.

Možete li u nekoliko riječi opisati projekt Igrajmo sigurno!? 

Riječ je o projektu s jedinstvenim pristupom profesionalnom razvoju učitelja u području medijske pismenosti. Ono što ovaj program čini toliko originalnim jest to da on učiteljima predstavlja ideju igrifikacije (gamification) i igara za učenje (games for learning), a uz to istražujemo i promjenjivu prirodu medijskih sustava u društvu.

Budući da danas zbog algoritamske personalizacije moramo reći da “tvoj Google nije moj Google, tvoj Netflix nije moj Netflix” – jer su nam ih algoritmi personalizirali prema našim ukusima i preferencijama, naši učenici žive u sve više personaliziranom digitalnom svijetu i sada je važnije nego ikad da oni koji podučavaju medijsku pismenost pomognu učenicima da budu spremni na svijet gdje je svaki njihov dodir po tipkovnici, svaki njihov online odabir vrsta podatka koji je roba, koji ima novčanu vrijednost i time mu donosi zaradu, profit. Razumjeti vrijednosti svojih podataka i moći navigirati u svijetu u kojemu samo nekoliko velikih kompanija kontrolira mnogo vremena koje provedemo u informiranju, zabavi i uvjeravanju nekoga u nešto, to su teme koje se mogu korisno istražiti kroz igrifikaciju i igre za učenje.

Edukativna brošura ‘Veliki podaci i podatkovna ekonomija’

Što mi kao učitelji i kao roditelji možemo učiniti ili što mogu učiniti naša djeca u kontekstu digitalnoga svijeta koji nas sve zatrpava s puno podataka i informacija, a da nam algoritmi određuju koje ćemo vidjeti, a koje nećemo?

U ovaj smo program uključili učitelje koji rade s najmlađom vrtićkom djecom, koji imaju možda 4, 5, 6, 7 godina, učitelje u osnovnoj školi koji rade s adolescentima te učitelje u srednjoj školi i stručne suradnike. Svatko od njih istražuje kako i igre za učenje mogu pomoći u traženju odgovora na pitanja koja se tiču, primjerice, medijskih istina ili laži, prepoznavanja kvalitetnih informacija ili onih bezvrijednih koje su zapravo smeće, prepoznavanja propagande ili opažanja da je oglašavanje personalizirano.

Go viral! – edukativna online igra o dezinformacijama na hrvatskom

Te aktivnosti mogu biti uključene u kurikule koji pomažu u razvoju kritičkog razmišljanja i komunikacijskih sposobnosti. Zato nam je cilj tijekom cijelog tjedna bio da učitelji stvaraju nove ideje, da stvaraju društvene igre, igre s kartama, da koriste jednostavne jezične igre, a i da neki čak stvore online igre koristeći računalni softver te da tako – kroz igru – mogu poučavati djecu.

Ističete dobre strane videoigara i igara općenito – jer se uz njihovu pomoć može učiti. No neki ističu negativne strane videoigara te napominju da dovode do promjena ponašanja kod djece koja su sve više vezana uz ekrane. 

Istina. Jedna od posljedica pandemije koronavirusa u cijelome svijetu i kod ljudi svih dobnih skupina, a ne samo djece, bila je da su sve više i više vremena provodili pred ekranima. Svi mi, djeca, ali i odrasli, postali smo svjesni naše prevelike ovisnosti o tim spravama. Sada kada se počinjemo otvarati, kada izlazimo iz lockdowna, shvaćamo da se moramo isključiti, da moramo balansirati naš online i offline život i to pomaže roditeljima, kao i djeci, da postanu svjesniji kako se stvara ovisnost ili kako dolazi do kompulzivnog korištenja medija, pa i za videoigre. Kompulzivno korištenje digitalnih medija nešto je što možemo prepoznati u sebi, ali je nešto nad čime možemo steći vlast.

Simptomi i posljedice ovisnosti o internetu

S druge strane, još jedna neočekivana posljedica pandemije COVID-19 jest to što je sve veći broj učitelja počeo cijeniti dobrobiti digitalnih medija kao alata za učenje. Za učitelje koji prije nisu bili vrlo entuzijastični, sada su se otvorila vrata i oni su shvatili da postoje neki načini podučavanja i učenja uz pomoć digitalnih medija koji nisu samo jednako dobri kao licem u lice, već su po mojem sudu i superiorniji. U tom kontekstu učitelji počinju shvaćati kako spajati učenje licem u lice s digitalnim učenjem. Iz moje perspektive, pandemija COVID-19 ubrzala je zanimanje učitelja za medijsku pismenost jer ju povezuje s digitalnim učenjem i to je izvrsno.

Iako u digitalnim medijima vidimo mnogo pozitivnih stvari koje možemo koristiti i za podučavanje i u našem privatnom životu, mnogo ljudi ima niz sumnji vezanih uz medije. Vide samo probleme, poput lažnih vijesti, pogrešnih informacija, virtualnog zlostavljanja. Što mislite o tim problemima?

Prije svega treba reći da je naša kultura danas medijska i da je naš život prožet posebno digitalnim medijima. Osobno sam potpuno fascinirana dijalektikom između koristi i odgovornosti digitalnih medija. Oboje doživljavamo istodobno. Vidimo i koristi i odgovornosti, vidimo i štete i opasnosti, a zapravo ne možemo imati jedno bez drugoga. Dakle, simultano doživljavamo i koristi i opasnosti.

U svojem radu učiteljima se ne usuđujem govoriti oko kojih bi se opasnosti ili rizika trebali najviše brinuti. Neki se od njih brinu zbog potrošačkog kapitalizma koji preuzima sve vrijednosti, drugi se brinu zbog gubitka privatnosti, neki zbog nasilja, nehumanog načina na koji ljude predstavljaju u medijima i zbog stereotipa, rasizma. Stoga držim da nastavnici, roditelji, učenici individualno moraju razmisliti o potencijalnim opasnostima, jednako kao i o potencijalnim koristima. Ono što je cool u pedagogiji medijske pismenosti i medijskom odgoju jest to što daje prostor za razjašnjenje stavova i uvjerenja. Tebi kao učitelju daje mjesta da podučavaš, a učeniku da se hrva i da se nosi s time kakav odnos želi imati s medijima.

Kako bi se u školi trebalo učiti o medijima?

Neki će učenici nakon iskustva s medijskom pismenošću reći da moraju prestati koristiti sve te gluposti na Tik-Toku jer time nije dobro iskorišteno njihovo vrijeme ili će reći da se Tik-Tokovima zapravo prenose informacije na zabavan način. S druge strane, drugi će učenici reći da cijene umjetnost, kreativnost, maštu i da mogu balansirati načinom na koji koriste medije, uvažavajući njihove opasnosti i koristi. Ono što je pritom najvažnije jest činjenica da oni koji podučavaju medijsku pismenost svoje stavove o medijima ne nameću učenicima, već mi stvaramo sredinu u kojoj učenici mogu otkriti vrijednosti koje odražavaju njihovo razumijevanje života i odrastanja s medijima danas.

Želite reći da naša djeca nisu digitalni domoroci, već da o medijima moraju učiti kao i odrasli? 

Apsolutno! Štoviše, ono što djeca najviše trebaju jest mogućnost korištenja multimodalnih oblika izražavanja u komunikaciji. Ako u školi koriste samo olovku i papir, to im neće koristiti ako će na radnom mjestu trebati koristiti program za obradu teksta. Ako pak samo koriste programe za obradu teksta, to im neće koristiti u svijetu u kojem trebaju znati koristiti fotografije, boje ili grafički dizajn. Ako pišu samo da bi obavijestili, kako će se snaći na poslu koji od njih zahtijeva tumačenje, uvjeravanja, promjenu? Stoga upravo putem različitih načina podučavanja učenike moramo pripremiti za život, za posao i za aktivno sudjelovanje u životu društva.

Foto: Mirko Cvjetko

Profesionalnim novinarstvom do ravnopravnosti ranjivih skupina