Josipa Blagus, učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Bukovac, s učenicima preispituje i analizira reklame i druge medijske sadržaje, koristi medije da ih dodatno zainteresira za gradivo te ih uči kako i uz pomoć interneta mogu učiti

Piše: Ana Dokler

“Djeca vole medijsku pismenost i kritičko razmišljanje. Dovoljno im je ubaciti bubu u uho, a oni vas onda iznenade svojim promišljanjima i zaključcima”, kaže Josipa Blagus, učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Bukovac, koja medije i medijsku pismenost provlači kroz nastavu i izvannastavnu aktivnost Mala filozofija.

Tu izvannastavnu aktivnost pokrenula je prije sedam godina, nakon što je prošla trening filozofije za djecu u zadarskoj udruzi Mala filozofija u sklopu njihovog projekta projekt Pogled u vlastito mišljenje. Tamo je dobila i edukacijske materijale za set radionica iz građanskog odgoja, koje obrađuju teme poput prijateljstva, sreće, odgovornosti, različitih vrijednosti, ali i medija i kritičkog mišljenja.

Dodatno ju je inspirirala radionica medijske pismenosti za učitelje koju je američka znanstvenica Renee Hobbs održala na Fakultetu političkih znanosti u svibnju 2015.

Pismenost više nije samo čitanje i pisanje, važno je biti i medijski pismen

“Renee Hobbs me zaintrigirala i potaknula na daljnje istraživanje ovog područja, a na radionici smo dobili i ključna pitanja za kritičko promišljanje o medijskim sadržajima koja možemo koristiti i s djecom u školi”, kaže Josipa Blagus.

Kombinirajući saznanja i materijale s ove dvije edukacije, svojim je učenicima, tada u 3. razredu, održala dvije radionice o reklamama.

Dekonstrukcija oglasa

“Najprije smo razgovarali općenito o medijima i reklamama te igrali igre asocijacija i rješavali upitnike iz kojih su djeca shvatila da bolje poznaju likove iz reklama nego iz lektire. Zatim su za domaću zadaću trebali pogledati jedan dugometražni animirani film koji se prikazivao na televiziji i zabilježiti svaku reklamu puštenu u tom terminu. Izbrojali su ukupno 57 reklama i šokirali se kad su izračunali da su trajale ukupno 21 minutu, ali i zbog toga što su to bile reklame za pivo, automobile i druge stvari za odrasle, iako je to bio televizijski program namijenjen djeci. Vidjela sam da sam doprla do njih i da su sami prepoznali problem. Zajedno smo sve to komentirali, a onda sam ih podijelila u skupine i pokazala im dvije reklame – reklamu jednog teleoperatera za božićni popust na mobitele te reklamu za igračku. Dala sam im i pitanja za analizu, a odgovarajući na njih, djeca došla do jako zanimljivih uvida.

Na primjer, primijetili su da su svi u reklami za mobitel sretni, a da nitko nema mobitel u ruci. Zapitali su se hoće li reklama rastužiti one koji nemaju obitelj kakva je tu prikazana. Doživjeli su da je poruka te reklame da je ono što imamo staro i loše i da nam treba novi mobitel. Zaključili su da je svrha reklame za igračku – prodaja. Primijetili su da je izostavljena cijena i mjesto gdje se igračka može kupiti. ‘Znaju oni da ćemo radi toga obići dosta trgovina’, komentiralo je jedno dijete.

Umjesto da im govorim kako su reklame štetne, zaintrigirala sam ih, pobudila im znatiželju pa su sami došli do svojih zaključaka. Djeca vole taj osjećaj da su nešto sami ‘prokljuvili’ i onda to pamte i primjenjuju i u svom svakodnevnom životu”, ispričala nam je učiteljica. Ovako je temu reklama obradila s djecom najprije na izvannastavnoj aktivnosti, a onda i na satu razrednika. Svima je podijelila isprintana pitanja za analizu pa ih često pozove da ih pogledaju i iskoriste i kad obrađuju druge medijske sadržaje u školi, a kaže kako joj djeca i sama nekad dođu komentirati na taj način nešto što su vidjeli na televiziji ili u drugim medijima.

Mediji u nastavi

Medije i ovakav kritički pristup nastoji uključiti u različite nastavne sadržaje pa priča kako je s učenicima 1. razreda, kojima je sada razrednica, nedavno na satu Prirode i društva gledala isječke iz filma Sam u kući: “Tema nam je bila sigurnost u kući pa sam im to htjela približiti ovim filmom. Najprije su se dobro nasmijali, a onda smo analizirali scene iz filma, pitala sam ih koliko je to realno prikazano, kako bi oni postupili u sličnoj situaciji…”

Prošle godine je, s učenicima 4. razreda u programu Sedmi kontinent u organizaciji udruge Djeca susreću umjetnost gledala nijemi crno-bijeli film Mališan. Kao pripremu za gledanje tog filma s djecom je u razredu radila vježbu u kojoj su bez riječi, pantomimom trebali ispričati neku priču. Pokazala im je isječke iz nekoliko zvučnih i nijemih filmova pa su ih uspoređivali.

Mališan: crno-bijeli, nijemi film u kojem će djeca uživati punim plućima

“Djeca su zaključila da je puno teže izražavati se bez riječi i nakon toga su bili jako zainteresirani za gledanje nijemog filma. Poslije smo još danima o tome raspravljali, pričali o Charlieju Chaplinu, a djeca su pod odmorima sama na YouTubeu tražila i gledala njegove kratke filmove”, kaže Josipa Blagus te ističe kako većina djece u 4. razredu sada ima mobitel i da bismo ih trebali učiti kako da ga koriste za vrijedne stvari, umjesto da samo prigovaramo kad rade nešto što se nama čini beskorisno.

Razredna stranica s edukativnim igrama

Upravo vođena tom namjerom, prije tri godine pokrenula je i razrednu stranicu www.klincisbukovca.com na kojoj objavljuje razne digitalne sadržaje i edukativne igre, poput križaljki, vješala, kvizova i puzzli, koje prate školsko gradivo.

“Želim djeci pokazati kako se internet može koristiti za učenje i kako se znanje može usvajati i pomoću edukativnih igara i sličnih sadržaja na internetu. Primjećujem da djeca posebno pred ispite češće posjećuju stranicu i igraju igre te tako zapravo ponavljaju gradivo. U razredu sada imamo pametnu ploču i kad god im pripremim neku igru ili druge digitalne sadržaje koje koristimo na satu, učenici me pitaju hoće li to biti i na stranici. Posebno me veseli što se u takve aktivnosti uključuju i roditelji pa igraju zajedno s djecom”, kaže Josipa Blagus i dodaje kako je stranica dobar kanal i za komunikaciju s roditeljima. Na njoj objavljuje sve važne informacije i izvještaje o aktivnostima u razredu pa roditelji imaju bolji uvid u to što im dijete radi u školi.

“Iako su tu naše fotografije, na stranici nisu objavljena dječja imena, raspored sati i drugi povjerljivi podaci, a učenicima sam objasnila i zbog čega tako treba biti. Kasnije će na stranici biti i sadržaji o sigurnom korištenju interneta“, kaže.

I samoj joj, dodaje, internet i društvene mreže pomažu u radu. “Facebook mi je jako koristan za komunikaciju s drugim učiteljima. Tu postoje postoje grupe u kojima dijelimo ideje, materijale i alate koji nam mogu pomoći u nastavi, poput raznih web 2.0 alata za izradu edukativnih igara”, kaže Josipa Blagus.

I Facebook i WhatsApp mogu biti alati za učenje

Komentari

Komentari