Preporuke za edukatore, koje su dio Preporuka za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija, donose smjernice za medijsko opismenjavanje djece i adolescenata u kontekstu nastavnih i izvannastavnih aktivnosti
Izvor: Preporuke za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija
Važan dio socijalizacijske uloge, obrazovne ali i odgojne, vezan je uz sustav predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja. U odnosu na obiteljsku sredinu, socijalizacija je unutar školskog sustava uronjena u interakciju s vršnjacima te se primarno odvija u višesmjernoj komunikaciji nastavnika i učenika. Socijalizacijski doprinos škole osobito je važan u slučajevima djece bez roditelja ili skrbnika, odnosno u situacijama obilježenim neadekvatnom roditeljskom brigom i odnosom s djetetom.
Imajući u vidu da nisu svi medijski sadržaji primjereni djeci i/ili adolescentima, odnosno da određene implicitne ili eksplicitne medijske poruke mogu izazvati zbunjenost, napetost ili strah pa čak i pridonijeti neželjenom ponašanju mladih ljudi, ideja o važnosti promoviranja medijske pismenosti kontinuirano jača. Medijska pismenost uobičajeno se definira kao skup vještina, znanja i spoznaja potrebnih za razumijevanje i kritičku analizu medijskih sadržaja, što korisniku, posebice djeci i mladima pomaže u zaštiti od potencijalno neprimjerenih medijskih sadržaja. Medijski pismeni ljudi mogu donijeti informirane odluke, razumjeti prirodu sadržaja i usluga, i koristiti prednosti cjelokupnog raspona mogućnosti koje nude nove komunikacijske i medijske tehnologije.
S obzirom na povećani broj i dostupnost medijskih sadržaja koji nisu primjereni ili prilagođeni djeci i maloljetnicima te s obzirom na ograničenu mogućnost njihove regulacije – poglavito kada je riječ o novim medijskim platformama i internetu – kritičko medijsko opismenjavanje postaje edukacijski imperativ. Tako u posljednjih dvadesetak godina raste broj školskih programa usmjerenih povećanju medijske pismenosti, koji su ili uklopljeni u postojeće predmete, oblikovani kao zasebni predmeti ili se izvode u formi izvankurikularnih radionica (najčešće u organizaciji civilnih udruga). Znanstvena istraživanja potvrdila su djelotvornost većeg broja intervencija koje nastoje smanjiti rizike izloženosti mladih ljudi određenim medijskim proizvodima, ali i upozorila kako je veličina njihova utjecaja na mlade ljude umjerena. Ti nalazi sugeriraju kako je programe medijske pismenosti koji se izvode u školama ili lokalnoj zajednici potrebno kombinirati s usmjerenim angažmanom roditelja (važnost edukacije roditelja) te aktivnošću drugih društvenih institucija (edukacija medijskih djelatnika itd.).
Kako za svu djecu osigurati jednaka prava u okviru medijske pismenosti?
U sve povezanijem i medijski posredovanom svijetu, čini se kako ciljani angažman roditelja i školski programi medijskog opismenjavanja djece i adolescenata nemaju alternativu. No, takav zaključak pretpostavlja da i roditelji i nastavnici barataju alatima potrebnim za razvijanje medijske pismenosti, o čemu u nas postoji vrlo malo podataka.
U nastavku navodimo neke smjernice za medijsko opismenjavanje djece i adolescenata u kontekstu nastavnih i izvannastavnih aktivnosti:
-Medijsko opismenjavanje treba uključiti sve vrste medija – vizualne (TV, video, film), auditivne (radio, snimljena glazba) i pisane – kao i različite medijske platforme te nove medijske tehnologije.
-Medijsko obrazovanje odnosi se na poučavanje i učenje o medijima i ne treba ga miješati s poučavanjem putem medija ili uz pomoć njih. Dakle, edukaciju o medijima treba razlikovati od edukacijskih medija i edukacijske tehnologije.
-Poučavanje o medijima i za medije treba polaziti od postojećeg znanja i iskustva djece i adolescenata s medijima. Potrebno je izbjegavati nametanje načina čitanja i razumijevanja medija iz perspektive edukacijskih ciljeva i imperativa; valja imati na umu kako mladi često bolje poznaju neke aspekte medijske kulture nego odrasli.
-Poučavanje o medijima i za medije treba biti prilagođeno dječjoj dobi i stupnju misaonog, emocionalnog i socijalnog razvoja i treba se odvijati tijekom cjelokupnog procesa odgoja i obrazovanja na svim razinama.
-Medijsko opismenjavanje može biti dio različitih nastavnih predmeta ili poseban predmet, no poželjna je interdisciplinarnost i međupredmetna usmjerenost.
-Temeljne kompetencije koje bi odgoj za medije trebao razvijati su: a) kompetencije za razumijevanje medijskih sadržaja i njihovo kritičko tumačenje i vrednovanje, b) tehničke kompetencije, vezane uz uporabu medija i medijskih platformi i c) praktične kompetencije za stvaranje i kreiranje medijskih sadržaja u cilju što aktivnije društvene uloge djece i adolescenata.
Dođi, vidi, viči: originalan način učenja o medijima u osnovnoj školi
-Ključni aspekti koje bi obrazovanje za medije u školi trebalo obuhvatiti su:
- uloga i funkcija medija, odnosno tko su medijski dionici, što oni komuniciraju i zašto (medijske institucije, medijske namjere, medijska ideologija i ekonomija);
- vrste medija i njihove specifičnosti, medijske forme (dokumentarna, oglašivačka, obavijesna itd.), medijski žanrovi (komedija, drama, SF, horor, akcija, triler itd.) te kako ih prepoznati i adekvatno interpretirati;
- osnove tehnologije proizvodnje medijskih sadržaja;
- specifičnosti medijskog jezika, pravila i konvencije koje stoje iza proizvodnje medijskih sadržaja;
- značajke korisnika različitih medija; jednosmjerna i dvosmjerna komunikacija te identifikacija s medijima;
- kako mediji reprezentiraju i konstruiraju stvarnost, kakva je povezanost stvarnih ljudi, događaja, mjesta, ideja i njihovog medijskog prikaza (mogućnosti i zamke medijske prezentacije svijeta);
- problematična uporaba i zlouporaba medija (medijska manipulacija, ovisnost o medijima, nasilje putem medija i sl.);
- korištenje medija u odgoju i obrazovanju, osobito u samoj nastavi (zašto je dobro medije koristiti u nastavi, edukativni medijski sadržaji u tradicionalnim, elektroničkim i novim medijima, edukativne videoigre i aplikacije);
- mogućnosti korištenja medija u osobnom razvoju, promicanju vrijednosti, zagovaranju ljudskih prava;
- važnost etičkih smjernica u kreiranju medijskih sadržaja (zaštita ljudskog dostojanstva, zaštita privatnosti, neprihvatljivost diskriminacije i govora mržnje i sl.).
-Premda je za obrazovanje o medijima poželjna određena tehnološka opremljenost škole, nije nužno da je ona na vrlo visokoj razini jer se o medijima i medijskim porukama i sadržajima može poučavati i uz pomoć svakodnevnih i lako raspoloživih materijala kao što su novine, časopisi, radio i televizija koje su danas, baš kao i sredstva za snimanje i reprodukciju slike i zvuka, dostupni na mobilnim telefonima i televizorima i računalima koje ima većina škola.
-Nastavnike koji bi provodili medijsko opismenjavanje potrebno je stručno osposobiti te im omogućiti odgovarajuće cjeloživotno usavršavanje. Prije svega se to odnosi na učitelje razredne nastave i nastavnike hrvatskoga jezika koji su, prema Nastavnom planu i programu za osnovnu školu, zaduženi za medijsko opismenjavanje djece u Hrvatskoj. Naime, medijska se pismenost u osnovnim školama ostvaruje kroz medijsku kulturu, jednu od predmetnih sastavnica hrvatskoga jezika, uz hrvatski jezik, književnost i jezično izražavanje.
Foto: Pixabay
