Procjenjuje se da oko 89 posto videoigara ima nasilne sadržaje, koje djeca češće biraju, dok samo 5,6 posto igra igrice edukativnog sadržaja

Izvor: Igor Kanižaj i Lana Ciboci, Kako je nasilje preko medija ušlo u naše domove, Djeca medija

Cijelo vrijeme ljudi mi govore: “Vlad, kako to uspijevaš? Kako to da si tako dobar u ubijanju ljudi? Koja je tvoja tajna?” Kažem im: “Nema tajne. To je kao i sve ostalo. Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude. Bitno je da naučiš zanat i vježbaš dok ne postaneš dobar u tome”. (Dill, K.E; Dill, J.C. 1998: 407)

Ovaj je dijalog napisao obožavatelj jedne videoigre kako bi opisao vještine i motivaciju omiljenoga nasilnog glumca u videoigri. On prikazuje realizam s kojim igrači gledaju na svoje omiljene glumce, iskreno divljenje koje osjećaju prema njima i lekcije koje od njih nauče o nasilju (Ibid). Isti autori navode istraživanje Provenza (1991) koji je proučavao popularne videoigre i zaključio kako je od 47 analiziranih, čak 40 bilo nasilne prirode.

Nasilne igre popularnije od edukativnih

Da su videoigrice više od zabave svjedoči i jedan primjer iz Osijeka gdje je 15-godišnjak prijetio samoubojstvom kad su mu roditelji zabranili videoigrice. Kronična izloženost nasilnim videoigrama, a ne samo učestalo igranje bilo koje videoigre ima štetne učinke na funkcije mozga i pamćenje (Bartholow i sur. 2006). Ovisnost o videoigrama postaje sve veći problem u svijetu. Južna Koreja je u studenome 2011. donijela zakon kojim je uvedena blokada stranica na internetu na kojima se mogu igrati igrice, nakon ponoći, ali samo za mlađe od 16 godina.

“Procjenjuje se, nažalost, da oko 89 % videoigara ima nasilne sadržaje (Whitaker i Bushman, 2009), koje djeca češće biraju, dok samo 5,6 % igra igrice edukativnog sadržaja (Bilić, 2010)” (Bilić, Ljubin Golub, 2011: 1). “Igre su zadnja granica u raspravi o nasilju u medijima. One danas čine veće tržište nego filmovi. U Sjedinjenim Američkim Državama građani troše više od 27 milijardi američkih dolara na video i kompjutorske igre.” (Trend, 2007: 112) Lani je diljem svijeta prodano 500 milijuna videoigara.

Ovisnost češća kod dječaka nego kod djevojčica

U poznatoj knjizi Stop Teaching Our Kids to Kill, autor David Grodssman, inače umirovljeni vojni trener, ustvrdio je da potrošačke videoigre nalikuju vojnim simulatorima koji se koriste u vojnom treningu te da igre pretvaraju nesmotrenu djecu u potencijalne ubojice. (Trend, 2007: 113)

Pozivajući se na referentna istraživanja Vesna Bilić i Tajana Ljubin Golub (2011: 5) navode i kako je intenzivnije igranje video igara povezano sa slabijim školskim uspjehom i zloporabom alkohola i droga i nekvalitetnijim odnosima s roditeljima i prijateljima. U jednom od rijetkih hrvatskih istraživanja autorice su istražile stavove 184 učenika gimnazija i 143 iz srednjih strukovnih i njihove navike igranja videoigara. Prema rezultatima, 13,1 % učenika zagrebačkih srednjih pokazuje simptome ovisnosti. Kod učenica je taj broj znatno manji, jer samo 1,8 % ispitanica pokazuje iste simptome. Iako Bilić i Ljubin Golub same ističu da zbog nekoliko metodoloških ograničenja njihov rad ne dozvoljava uzročno posljedično zaključivanje, on pobuđuje veliki interes svih javnih skupina.

6 znakova ovisnosti o videoigrama

Temeljem navedenih informacija i istraživanja posve je opravdana zabrinutost roditelja one djece koju su znanstvenici proglasili ovisnicima. A nekoliko je vrlo jasnih kriterija koje je potrebno ispuniti da bismo nekoga svrstali među ovisnike o videoigrama.

“Najvažniji simptomi ovisnosti o videoigrama su:
1. nekontrolirana želja, tj. žudnja za igranjem,
2. gubitak kontrole nad ovisničkom aktivnosti i provođenje sve više vremena u igranju,
3. apstinencijski simptomi tj. osjećaj nemira i razdraženosti kada se ne igra,
4. preokupiranost ovisničkim ponašanjem te zanemarivanje alternativnih zadovoljstava, školskih i kućnih obveza,
5. nemogućnost prestanka igranja videoigara, tj. trajno iskazivanje ovisničkog ponašanja usprkos problemima koje to ponašanje uzrokuje i
6. laganje da bi se prikrila vezanost za videoigre.” (Young, 2009; prema Bilić, Ljubin Golub, 2011: 2)

U istraživanju UNICEF-a Hrvatska, koje se bavilo elektroničkim nasiljem i percepcijom učitelja, roditelja i nastavnika, zabilježeni su podudarni odgovori na sljedeću tvrdnju: “Zbog agresivnih videoigara, u današnje vrijeme sve više osoba ima probleme s obuzdavanjem agresije i bijesa”. Na skali od 1 do 5, pri čemu 1 znači – uopće se ne slažem, a 5 – u potpunosti se slažem, su dali odgovore na razini 4,13, roditelji 4,20, a djeca 3,70, što pokazuje da su sve tri grupe itekako svjesne utjecaja videoigara na mlade, dok je razlika u odgovorima između djece, roditelja i učenika posve shvatljiva i očekivana. Neosporno je da pretjerano igranje videoigrica ima utjecaj na razvoj mladih koji može biti pozitivan, ali i negativan (usp. Trend, 2007). Toga su svjesni i roditelji, ali se često osjećaju nemoćni jer im nedostaje znanja i vještina, a konačno i odgovarajuće obrazovanje.

Kako regulirati igranje videoigara kod djece?

U radu sa studentima najviše nas šokiraju situacije u kojima studenti javno svjedoče kako oni svoje roditelje uče o medijima, poučavajući ih tehnologiji, ali i specifičnosti sadržaja ili npr. nastajanju novinarske priče te kako funkcioniraju mediji. Koliko je, slijedom toga, realno da će jedan dio roditelja u Hrvatskoj biti informiran o mogućim načinima sudjelovanja u medijskom odgoju svojega djeteta?

Koliko je naših roditelja upućeno da mogu koristiti tri različite strategije da reguliraju igranje videoigrica kod svoje djece:
1. zajedničko igranje videoigara, bilo kroz promišljene postupke ili više kao slučajnu prisutnost,
2. kritička rasprava o igrama, te slijedom toga prihvaćanje ili odbacivanje sadržaja (aktivno posredovanje),
3. uvođenje pravila za ponašanje prilikom igranja, uključujući i zabrane određenih igara (restriktivno posredovanje). (Nikken, Jansz, 2007: 228)

Isti se autori s pravom pitaju: “Kako će roditelji aktivno posredovati kada ni sami nemaju dovoljna znanja o tom području, odnosno kada djeca o igrama znaju daleko više nego roditelji?”. S ovim se problemom teško nositi i u zemljama gdje postoji medijski odgoj kao poseban predmet u školama, a kamoli u Hrvatskoj gdje kroz cijelo školovanje do kraja srednje škole djeca ne slušaju odgoj za medije i kritičko promišljanje, već je “međupredmet”. Stoga ne iznenađuje kada roditelji pribjegavaju strategijama zabrane koje u konačnici dugoročno mogu prouzročiti višestruke probleme jer postoje brojne indicije kako te strategije mogu potaknuti djecu na neposluh prema roditeljima. Ako znamo da su većim dijelom upravo roditelji ti koji djetetu kupe određenu igricu, onda prvenstveno roditeljima moramo pružiti ruku i ponuditi pomoć te navesti ne samo pozitivne, već i negativne posljedice do kojih može dovesti nekontrolirano igranje videoigrica.

Foto: iStock