u svojoj kolumni opisuje kako je reagirala kad su njezina djeca na televiziji vidjela tatu, također glumca, Enesa Vejzovića kako se ljubi s drugom ženom. Otkriva i druge brige oko utjecaja medija na djecu te svoje načine kako ih pokušava zaštititi

Piše: Bojana Gregorić Vejzović

Mislila sam da nikada neću izgovoriti onu dosadnu rečenicu svojih baka i roditelja – U naše vrijeme bilo je puuuno bolje; ali vidi čuda, i meni se to omaklo. Nije bilo interneta, nije bilo izobilja TV sadržaja, opasnosti od emitiranja neprikladnih sadržaja bilo je uistinu manje. Danas daljinski upravljač svašta rješava, ali sadržaji koje želimo zaobići znaju još uvijek iznenaditi terminom i da, tu je roditeljska odgovornost blokiranja odredenih TV programa, no ponekad kao da ništa od toga nije dovoljno.

Vrijeme u kojem živimo pomaklo je granice prihvatljivog. Danas klinci više reagiraju na moju rečenicu – Joooj makni to, nego što bi određeni sadržaj sami primijetili. Je li to dobro ili loše, je li to novo vrijeme virtualne stvarnosti osakatilo našu osjetljivost? Najiskrenije, ne znam.

Nasilje, materijalizam i golotinja

Ja sam rasla uz Toma i Jerrya koji se natjeravaju i lupaju batom po glavi i nije mi to služilo kao podstrijek da i ja nekog udarim batom po glavi. No tu su sada reklame, igrice, crtići s agresivnim i uvredljivim riječnikom; materijalno kao temeljna vrijednost… ili mi kao roditelji postajemo više svjesni sadržaja koji usmjeravaju klince u nama ne baš prihvatljivom smjeru?

Jednom prilikom oko 16 sati na TV-u se pojavila jedna oskudno odjevena dama, bio je to isječak i ujedno najava za jedan film. Dijete nam je odreagiralo nemušto izgovarajući riječ cica… Enes i ja smo se pogledali, nasmijali i potvrdili – Ma da, cica… i nastavili se igrati kao kao nema veze.

Ljubavna scena s tatom u glavnoj ulozi

Ako neka ljubavna scena kod vas izaziva nelagodu kada joj svjedočite s maloljetnjm djetetom, zamislite kako je kad još morate objašnjavati – To je tata, da, ali on je glumac, ljubavi… Ma ne!!! Ne voli on tu tetu, to se oni prave…. Uh, mogu misliti pomutnju u maloj glavici; ne znam je li bilo neugodnije meni ili klincima. Moram priznati, dok su bili mali, lakše mi je bilo preko tih stvari prijeći nego sad. Imali smo i sat glume kada smo im morali pokazivati kako se snima lažni poljubac, ali vidjeli su do tada već svašta pa su za pojedine filmove znali reći – Eeee, ovo je bilo za stvarno, nisu se okrenuli od kamere!

I sva ta anatomija nekako mi je prihvatljivija od pojedinih snimaka u Dnevniku kada krene izvještaj o nekom prosvjedu pa kadrovi paljenja, krvavih glava… Kako to “omekšati”, kako im ostaviti bar malo ilizije o svijetu koji se slaže?

Što radimo da bismo ih zaštitili?

Nemam recept, borim se kao i vi svakim danom s vlastitim strahovima, sumnjama što sam krivo napravila, što je ispravno. Dolazim do ne baš originalnog, ali iskrenog savjeta – najvažnije je razgovarati s djecom, otvoreno i iskreno. Naša pažnja, ljubav i provedeno vrijeme s njima ipak je najjači pečat koji im dajemo i kojim ćemo im izgraditi samopoštovanje i poštovanje spram drugih i drugačijih…. Trebamo voditi računa koliko vremena provode uz ekran, ali budimo realni, to su nove generacije kojima bi bilo kontraproduktivno zabranjivati u potpunosti ono što čini komunikaciju 21. stoljeća. Novo vrijeme od naših klinaca traži puno; počnimo od škole – znatno teže gradivo, pa su tu onda tehnologija, igrice, koje će ako ne doma, zaigrati kod frendova… Sve to skupa pridonijelo je da su naša djeca daleko spremnija na virtualna iznenađenja.

Unatoč tome, trebamo ih zaštititi. U trenutku kad padamo s nogu od umora i najradje bi da nam TV malo opere mozak i da nas tupilo opusti, treba smoći snage i otići s njima na vožnju biciklom, ili planinariti na Sljeme i sigurna sam da će im te uspomene biti snažne smjernice vrijednosti u životu te im omogućiti da što duže rastu u svojoj nevinosti i djetinjoj naivnosti.

Foto: FreeImages.com/Benjamin Erawicker

 

Bojana Gregorić Vejzović

 

Mama dvoje djece, glumica, UNICEF-ova ambasadorica dobre volje