Često se čuje kako nema više smisla učiti činjenice i pamtiti ih, jer to opterećuje, izaziva stres i nije dobro za djecu, piše u svojoj kolumni i objašnjava zašto se sam ne slaže s tim

Piše: Davor Meštrović

Često uspoređujem pripreme za emisiju s nekim kolokvijem ili ispitom – dan ranije naučiš najave, teme razgovora, pitanja, imaš papir, ali većinu moraš znati. Tako je bilo i na ispitima… I ista je trema bila prije odgovaranja kao i sada kad se upale svjetla i kamere počnu snimati.

Ovu misao pamtim iz djetinjstva: sve ti mogu uzeti, ali znanje koje si sam stekao – nikada. Ja bih dodao da su osnovna i srednja i fakulet bili najmanje stresno razdoblje mog života. Iako stroge škole i profesori, to je bila priprema za život koja mi je i danas jako korisna.

Gdje najviše učimo?

Svakog dana i dalje učimo, mi sami i naša djeca. Učimo kad zajedno putujemo, učimo kad se igramo, učimo kad pred djecom komentiramo dnevne događaje, ljutimo se, ili se smijemo, ili se bojimo promjena u politici. Učiti ne znači samo sjediti pred zelenom pločom i prepisivati ono što profesor napiše, ili satima sjediti i pamtiti činjenice za ispit. Učiti znači i kritički čitati portale, novine i časopise (pa i stripove i popularnu takozvanu žutu štampu).

Pismenost više nije samo čitanje i pisanje, važno je biti i medijski pismen

Učimo tako posvuda, ali i dalje najviše u školi. Često se čuje kako nema više smisla učiti činjenice i pamtiti ih, jer to opterećuje, izaziva stres i nije dobro za djecu.

U srednjoj je školi profesorica tražila da neke stihove naučimo napamet. Danas se često sjetim nekog stiha i izgovorim ga… Učili smo napamet i latinske poslovice i njihov hrvatski prijevod. Slične poslovice govore Nijemci, Francuzi, Talijani, Kanađani – i toliko sam puta u nekom vlaku ili avionu sa strancem upravo time započeo komunikaciju. Ne možemo znati tisuću imena, godina i čudesa, ali ako nikada nisi učio Krležu, kako bi mogao znati da “riječi spajaju ljude kao mostovi”.

Između učenja bez smisla i neučenja uopće mora postojati neka sredina u koju ćemo spremati činjenice koje nam trebaju da bismo radili svoj posao, pomagali djeci, mogli razgovarati u društvu, veseliti se kazališnim predstavama i čekati poznate rečenice. Ako ukinemo učenje, djeca neće naučiti ništa i moći ćemo samo neobavezno razgovarati.

Djeca uče i doživljavajući uspjehe i neuspjehe

Čvrsto vjerujem da od malih nogu dijete treba poticati da postigne neki uspjeh. Ne treba to odmah biti dijeljenje atoma, ali i naučiti pjesmicu je uspjeh. Roditelji, nastavnici i javni mediji trebaju paziti da se to ne pretvori u bolesnu kompeticiju i da bude primjereno dječjem pragu podnošenja malih, svakodnevnih uspjeha i neuspjeha. A oni će ojačati malog čovjeka da bi postao velik.

Kad je mojoj djeci ukinuto ocjenjivanje na polugodištu uz objašnjenje kako izaziva previše stresa, nisam bio sretan. Što raditi s djecom i kako vidjeti kako im ide ako nemaš ocjena? Iako je ocjenjivanje složen proces i o tome se uči na studiju, svako dijete točno zna kakva je ocjena koju je dobilo. I može je usporediti s ocjenama prijatelja u razredu, i zapravo znati sve o svom nastavniku – je li ocjena darovana, je li ishitrena, nepravedna, besmislena… Tako je upoznalo životnu situaciju koja će se kasnije pojaviti u nekom drugom obliku. I mi smo znali da ocjena često nije mjerilo znanja, ali smo imali ocjene kao mjerilo vlastitog uspjeha.

Ako ne postoji mogućnost da se provjeri što je netko naučio i ocijeni nekom ocjenom, kada će se dijete naviknuti na pravi život? Ako ukinemo ocjene i vrednovanje, dijete će, kad uđe u stvarni svijet, biti izgubljeno. Kako će razmišljati o dobrom poslu ili uvjetima rada ako nije upoznalo uspjeh i neuspjeh?

Prije mi se činilo nevjerojatnim da će život i posao donijeti stostruko više problema od onih koje sam imao kad nisam napisao zadaću, kad sam markirao ili nisam učio. Zato bih se uvijek vratio tom vremenu ili ga darovao svojoj djeci.

Koja je uloga učitelja danas, kad su sve informacije dostupne na internetu?

Foto: iStock

Davor Meštrović

 

Televizijski voditelj, novinar i urednik. Karijeru je započeo na Radiju 101, kao novinar, voditelj i urednik u redakciji kulture, a 1989. počinje televizijsku karijeru na OTV-u i Z3. Na HTV-u radi od 1992., a u emisiji Dobro jutro, Hrvatska voditelj je od samih početaka, zatim i urednik te od 2008. i urednik redakcije. Jedan je od voditelja s najdugovječnijim stažem u nekoj televizijskoj emisiji na ovim prostorima.