Iako je u ovom filmu riječ o kineskim tinejdžerima, on otvara mnoge i nama bliske i aktualne teme

Izvor: Filmsko-obrazovni program Sedmi kontinent

Kina je prva država na svijetu koja je ovisnost o internetu proglasila kliničkim poremećajem. Nevjerojatno intiman Ovisnik o internetu iz 2013. donosi prikaz rehabilitacijskog centra u Pekingu u kojem se kineski tinejdžeri reprogramiraju. Redateljice Shosh Shlam i Hilla Medalia donose priču o tri tinejdžera, njihovim roditeljima i zdravstvenim djelatnicima koji im žele pomoći da se riješe ovisnosti o internetu.

Film traje 74 minute i preporučuje se djeci od 12 godina nadalje, a u filmsko-obrazovnom programu Sedmi kontinent prikazuje se učenicima završnih razreda osnovne škole. U tom programu, film se nakon gledanja analizira i djeca imaju priliku upoznati jednog hrvatskog redatelja dokumentarnih filmova, a učitelji dobivaju metodičke materijale s prijedlozima aktivnosti za učenike prije i nakon gledanja filma. Teme o kojima se može razgovarati uz ovaj film uključuju umjereno i korisno korištenje interneta, odnose u obitelji, otuđenost i bijeg u virtualni svijet, koji je komunikacijski i emotivno manje zahtjevan.

Dio obrazovnih materijala Sedmog kontinenta je i esej o filmu. Za Ovisinka o internetu napisao ga je Igor Bezinović, koji je diplomirao filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a i sam je autor nekoliko dokumentarnih filmova. On je kao stručni suradnik od početka dio Sedmog kontinenta, a njegov vam esej prenosimo u cijelosti:

Filmovi s temom ovisnosti

Tema ovisnosti mnogo je puta i na razne načine obrađivana na filmu. Primjerice, u komediji Harvey (Henry Koster, 1950.) alkoholičaru se priviđa njegov najbolji prijatelj, zec u ljudskoj veličini, u socijalnoj dokufikciji Na Boweryju (Lionel Rogosin, 1956.) upoznajemo se s njujorškim alkoholičarskim miljeom, a u psihološkoj drami Napuštajući Las Vegas (Mike Figgis, 1995.) glavni lik se doslovno ubija alkoholom. U komičnom Trainspottingu (Danny Boyle, 1996.) pratimo niz škotskih čudaka ovisnih o heroinu, u još jednoj dokufikciji, U Vandinoj sobi (Pedro Costa, 2000.) pratimo život lisabonske ovisnice, a iste godine u Rekvijemu za snove (Darren Aronofsky, 2000.) na stiliziran način predstavljeno je propadanje njujorških narkomana.

‘Najveća prijetnja tinejdžerima u Kini’

Činjenica da je Kina postala prva zemlja koja je ovisnost o računalima proglasila kliničkim poremećajem potaknula je izraelske redateljice Hillau Medailau i Shosh Shlam da snime opservacijski dokumentarac u jednoj od 400 institucija u kojima se u Kini pokušava riješiti taj problem. 2008. godine ovisnost o internetu u Kini je proglašena najvećom prijetnjom tinejdžerskoj generaciji, a kao ovisnik je definirana svaka osoba koja koristi više od šest sati dnevno, a da ga pritom ne koristi u obrazovne ili poslovne svrhe.

Može se učiniti da ovisnost o internetu nema dalekosežne fizičke posljedice kao ovisnost o alkoholu ili teškim drogama, te da bi zato glavni likovi mogli biti više smiješni, no što bismo s njima mogli empatizirati. Osnovni oblik ovisnosti o kojemu je riječ je opsesivno igranje računalnih igrica, ponajviše igrice World of Warcraft, pri čemu neki od igrača 300 sati igraju bez prestanka te koriste pelene kako se ne bi morali odmaknuti od računala.

Je li moje dijete ovisno o videoigrama?

Centar u kojemu su ovisnici smješteni istovremeno nalikuje psihijatrijskoj ustanovi i vojnom objektu, pa stoga ne čudi da je film Ovisnik o internetu prepun nervoze, plača i agresije neposredno uzrokovanih odvajanjem ovisnika od računala, što svakako svjedoči o dramskom potencijalu odabrane teme.

Intimni prikaz terapije

Stilski gledano, film je osmišljen minimalistički. Gotovo je cijeli film snimljen opservacijskom metodom, uz iznimku od nekoliko klasičnih razgovora (talking heads pristup), prateći dječake koji prolaze terapiju i njihove odnose s roditeljima. I od institucije i od samih dječaka autorice filma dobile su nevjerojatno povjerenje te se gledajući film stječe dojam da je snimateljska ekipa imala pristup doslovno svemu što se dešavalo tijekom snimanja, čime je opservacijski stil dobio posebnu snagu. Dozvolu za snimanje autorice su dobile od samog osnivača centra, Taoa Rana, koji je dopustio snimanje iz jednostavnog razloga što vjeruje svojoj metodi. Dojam intimnosti dodatno je pojačan činjenicom što je cijeli film sniman isključivo u jednom terapijskom centru u predgrađu Pekinga, čime je pojačan osjećaj bliskosti i međusobne podrške dječaka, kao i njihove osuđenosti na kontakt s provoditeljima terapijskog programa.

Film sadrži dva problemska pravca. Prvi, koji je sadržan u naslovu filma, je fenomen ovisnosti o računalnim igricama. Uzrok problema autorice pronalaze u obiteljskim odnosima i usamljenosti – s obzirom da je u Kini na snazi zakon prema kojemu svaka obitelj može imati samo jedno dijete, u slučaju lošeg odnosa s roditeljima sinovi jedinci ne idu u školu, već grade paralelni online život. K tome, roditelji današnje djece odgajani su u komunizmu, a djeca u konzumerizmu, pa se u mnogim obiteljima stvara nepremostiv generacijski jaz. Stoga se neki roditelji odlučuju djecu poslati u instituciju za odvikavanje u trajanju od tri mjeseca, pri čemu je mjesečna cijena terapije dvostruko veća od prosječne pekinške plaće.

Kako u digitalnom dobu odgojiti dobrog čovjeka?

Drugi problemski pravac tiče se same terapije u jednoj “totalnoj instituciji” (pojam sociologa Ervinga Goffmana), kao što je Tao Ranov centar za odvikavanje. Film ne daje odgovor na pitanje na koji način nošenje uniformi, fizičke vježbe, dirigirani razgovori s roditeljima te zatvaranje u ćelije pridonose kvaliteti života štićenika centra, niti je li taj oblik terapije na bilo kojoj razini uopće učinkovit. Je li ovisnost o računalima te oblik “liječenja” dječaka u totalnim institucijama samo specifičnost mnogoljudne Kine, ili je Kina samo jedan radikalan primjer psiho-socijalnih procesa koji se odvijaju u cijelom svijetu nakon informacijske revolucije?

Konačno, samo od sebe se nameće pitanje mogu li se povlačiti paralele između kineskih dječaka i naših sugrađana (ili nas samih), koji više puta dnevno provjeravaju email, aktivnosti na društvenim mrežama, ili pak u svakom slobodnom trenutku surfaju na smartphoneovima?

‘Djeci u bolnici donosimo filmski svijet u kojem je sve moguće’

Komentari

Komentari