Iz priručnika ‘Razgovarajmo o životu s druge strane ekrana’ prenosimo vam prijedloge aktivnosti koje će pomoći u pokretanju iskrene komunikacije s djecom o problemima s kojima se suočavaju i u virtualnom okruženju

Izvor: Lana Ciboci, Igor Kanižaj, Danijel Labaš, Razgovarajmo o životu s druge strane ekrana

Istraživanje “Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih” (Poliklinika-djeca.hr, 2019), provedeno među učenicima prvih i trećih razreda srednjih , pokazalo je da 64,3% djece ne razgovara ni s kim o sekstingu, a 30,6% razgovara s prijateljima. Samo 2,8% djece razgovara s roditeljima, 2,2% s nekim online, a 0,3% sa stručnjacima u školi. Iz istraživanja EU Kids Online Hrvatska (Ciboci i sur., 2020.) također znamo da se u dobi od 9 do 11 godina tek svako deseto dijete povjerava roditeljima u slučaju kada naiđe na uznemirujući sadržaj na mreži. Tako tek 12,9% roditelja zna da je njihovo dijete imalo kontakt s osobom na internetu s kojom ranije nije imalo kontakt licem u lice, dok ostali smatraju kako njihova djeca nisu imala takvo iskustvo (Ciboci i sur., 2020: 29). Mi imamo ozbiljan komunikacijski problem u društvu jer se djeca vrlo malo povjeravaju svojim roditeljima. Idemo stoga pronaći način kako potaknuti tu komunikaciju.

Naš online život, o kojem roditelji ništa ne znaju – pobjednici natječaja

Radni zadatci

Radni zadatci su primjereni za djecu od 8 do 18 godina

Kutija povjerenja

Postoje teme, problemi i pitanja koja teško prelaze preko naših usta. Ponekad nas je sram, a ponekad jednostavno mislimo kako nam nitko ne može pomoći, pa o tome i ne govorimo. često od djece traže da im kažu (verbaliziraju) što ih muči. U napetim i neugodnim situacijama mnogo je lakše izraziti se npr. na papiru, koji možemo ubaciti u malu obiteljsku kutiju povjerenja koju će, naravno, čitati samo roditelji. Pitanje, prijedlog ili komentar može biti osoban, ali i za cijelu obitelj, i to se može naznačiti.

Ja se osjećam

Kroz emocije se mnogo lakše izražavamo kada nam je teško, a vrlo je učinkovito o stvarima koje nas smetaju ili opterećuju govoriti iz JA perspektive. Na primjer: “Kada vidim da si tužna, želim saznati što te muči i mogu li ti pomoći.” Ovo je dobar način kako možemo potaknuti razgovor o nekoj temi. No morate biti iskreni u iskazivanju svojih emocija. Preduvjeti za komunikaciju stvaraju se godinama i potrebno je uložiti trud kako bi se u trenucima kada sve veću ulogu u životu djece imaju vršnjaci stvorili preduvjeti da se djeca mogu obratiti svojim roditeljima i zatražiti njihovu pomoć. Dok se borite doslovno za svaku minutu susreta, ne zaboravite kako je potrebno puno truda u izgradnji naših odnosa.

Jesi li čuo/čula?

Roditelji često svjedoče kako im je u poboljšanju komunikacije pomogao naracijski pristup koji izgleda ovako: dok roditelj vozi dijete s neke od aktivnosti i stoji u prometu, započne dijalog govoreći o primjeru/problemu nekog drugog djeteta iz bliskog okružja. Na primjer: “Jučer me zvao Antin tata zabrinut jer Ante više ne želi ići u školu. Kaže da se u potpunosti promijenio kada je krenuo u srednju školi i pita me za pomoć. Kao da je htio čuti znaš li ti nešto više o tome…” Budite fleksibilni i nemojte inzistirati na komunikaciji jer ste tako odredili i zamislili baš u određenom trenutku. Pričekajte pravi trenutak i pokušajte na ovaj način pristupiti djetetu, i vidjet ćete kako će se s vremenom puno više otvarati i povjeravati.

Priručnik s radionicama koje možete s djecom provoditi kod kuće

Foto: Awesome Content