Osnovni motiv i princip iskrivljenog pisanja na internetu je – što brže i što jeftinije, a to znači sa što manje znakova, odnosno pritisaka na tipku

Izvor: Prekini lanac, priručnik programa prevencije elektroničkog zlostavljanja

vide i prednosti i mane dječjeg korištenja računalom i internetom. S jedne strane žale se na činjenicu da pisanje SMS poruka i dopisivanje na internetu zapravo kvari poznavanje pravopisa i vježbanje lijepog pismenog izražavanja, premda s druge strane čini djecu vičnom brzom pisanju na tipkovnici, brzom čitanju s razumijevanjem, većem stupnju samostalnosti u pronalaženju različitih izvora znanja i informacija.

Činjenica je da u pisanju SMS poruka i brzom dopisivanju na internetu (forumima, chat-ovima – pričaonicama, socijalizacijskim stranicama) postoji i svojevrsni neformalni “pravopis” koji spontano nastaje. Osnovni motiv i princip takva iskrivljenog pisanja je – što brže i što jeftinije, a to znači sa što manje znakova, odnosno pritisaka na tipku. Princip “što jeftinije” je sasvim opravdan, pogotovo ako uspijemo uspješno prenijeti ono što smo htjeli, to više što roditelji većini djece postavljaju određena pravila i ograničenja oko trošenja bonova za mobitel i megabajta na internetu, pa su oni motivirani za tu sumu novca prenijeti što više poruka. Princip “što brže” je sasvim u skladu sa suvremenim tokovima života. Ako njemu dodamo i razvojno prirodnu potrebu djece u pubertetu i adolescenciji da se okreću vršnjacima i s njima dijele sve što im se događa i što misle i osjećaju, onda je potreba da se što više poruka razmijeni u što manje vremena sasvim razumljiva.

Upravo ova mogućnost komuniciranja s velikim brojem ljudi (i onima s kojima su proveli dan u školi i onima na drugome kraju svijeta koje nikad nisu vidjeli) jest ono što e-komunikaciju čini toliko zanimljivom i “napetom” tinejđerima. Generacija danas odraslih ljudi ovu mogućnost nije imala, međutim, ako uložimo trud i vratimo se onako iskreno u to vrijeme, sjetit ćemo se da smo sate i sate proveli sjedeći na nekom zidiću, u nekom parku ili na uglu nekog trga i pričali i raspravljali unedogled o svemu i svačemu i da smo se onda još kad smo došli kući sjetili nečega što nismo rekli, a svakako smo htjeli. Neki od nas (još malo “odrasliji”) sjetit će se i “telefona” koje smo pravili od žice i poklopaca kutija od paste za cipele preko kojih smo tajno razgovarali sa susjedima preko balkona. Gdje bi nam bio kraj da smo imali telefone, mobitele i internet! Zato tinejđersku potrebu da stalno razmjenjuju poruke i svako malo skoknu na internet da vide je li im netko ostavio kakvu poruku ili posjetio njihovu stranicu, profil, treba uzeti kao normalnu razvojnu potrebu, premda je to dio ponašanja koje mi odrasli nemamo u svom iskustvu, pa ga zato možda ne možemo najbolje razumjeti.

Takav način pisanja – što kraće i što brže – rezultira podosta groznim i nakaradnim “pravopisom”,
ali u ovome suvremenom užurbanom svijetu posvemašnje, površne i brze komunikacije onima koji puno komuniciraju važnije je biti ekonomičan, nego potpuno jasan, nedvosmislen i iscrpan, što se, naravno, može puno bolje postići korištenjem standardnog jezika. Dodajući razne znakove i simbole, mladi su uglavnom uspjeli smisliti jezik koji im je dovoljno kratak i dovoljno razumljiv. Zapravo čvrstih pravila nema, ali postoje trendovi. Općenito se najviše kondenzira tekst SMS poruka, ali je i pisanje na internetu lapidarno. Sve ovo, naravno, vrijedi za privatnu i neposrednu komunikaciju.

Nama, autorima ovoga programa, čini se da je važno da mi odrasli, roditelji i učitelji, znamo da postoje dva pravopisa – jedan standardnoga hrvatskoga jezika kojim se koristimo u formalnoj komunikaciji i u školi, te drugi koji korisnici elektroničkog komuniciranja sami spontano razvijaju u cilju što brže komunikacije i oba mogu paralelno postojati svaki na svome terenu. A na roditeljima i učiteljima je da dosljedno njeguju njihovo razlikovanje i korištenje svakoga na svome području. Jer borba protiv toga spontano nastajućeg pravopisa elektroničkog dopisivanja već unaprijed je izgubljena bitka.

Ako želite nešto više doznati i naučiti o ovim neformalnim pravilima pisanja u privatnoj i neposrednoj e-komunikaciji, evo osnovnih trendova i primjera:

Neformalni e-pravopis

Osnovni trendovi:

Ekonomiziranje broja znakova i pritisaka na tipku
Deformaliziranje poruke
Ekspandiranje semantičkoga kapaciteta osnovne
pisane poruke dodavanjem znakova za emocije
Reduciranje interpunkcije
Gube se dijakritički znakovi (kvačice)
Jezična fuzija – koriste se riječima iz hrvatskog i
engleskog jezika ravnopravno

Primjeri za pojedini trend:

Ekonomiziranje teksta – broja znakova i pritisaka na tipku, s ciljem što brže i jeftinije. Osnovni je trend ekonomizirati tekst, prenijeti što opsežniju poruku uz uporabu što manje znakova i tipkanja po tipkovnici. U tom je smislu ovakva vrsta komunikacije često deformalizirana, u njoj nema interpunkcija, dijaktritičkih znakova, često ni razmaka između riječi, a nekad ni samoglasnika (naročito u SMS porukama zbog ograničenja jedne poruke na 150 znakova), koriste se inicijalima i kraticama, a ukoliko se na nekom drugom jeziku (najčešće je to engleski) nešto može reći kraće, prijelaz iz hrvatskog jezika u druge je vrlo spontan. Primjer: “bck2zg” = “Vratio sam se u Zagreb.”

Deformaliziranje poruke – nema uvoda, konvencionalnog obraćanja, potpisa na kraju – ide se ravno “na stvar”. Razlog – kad smo online, pretvaramo se iz svog neposrednog tjelesnog u “virtualni identitet” (često imamo i drugo ime – nadimak) i s drugim virtualnim identitima činimo “matricu”, umrežimo se u svojevrsno “kolektivno postojanje” u kojem svi ravnopravno sudjeluju sa svim svojim osobinama, interesima, potrebama i sl. putem kojih tu “matricu” oblikujemo i koja povratno oblikuje i nas dovodeći nas u dodir s drugima. To je socijalni prostor u kojem smo svi ravnopravni i nemamo drugih socijalnih uloga koje imamo u neposrednom životu osim te jedne da smo dio mreže. Osim toga, previše objašnjavanja i formaliziranja nije uvriježeno, nije cool, traži se online spontanost.

Ekspandiranje semantičkoga kapaciteta osnovne pisane poruke dodavanjem znakova za emocije – “gola” poruka je semantički ograničena, pa onda dobiva na značenju kad joj se dodaju dodatni znakovi i tipografije, jer su “obične” tekstualne poruke, bez dodatnih znakova “skučene” i ne prenose sve aspekte poruke kakve imaju drugi mediji ili izravna komunikacija. Korisnici e-komunikacije su zato smislili neke moguće kompenzacije koje semantički “pojačavaju” poruke: facijalne ekspresije, velika slova, kratice…

Poseban je segment ovih poruka uporaba tzv. “smajlića” (smješka), kombinacije znakova koji podsjećaju na pojedine facijalne ekspresije – a osim gole poruke predstavljaju svojevrsni emocionalni kontekst u kojem se ona piše. Jedna te ista poruka, uz različite vrste “smješka”
može imati posve različita značenja – npr. poruka “Čuo sam se s Markom :)” i “Čuo sam se s Markom :(” prenosi nam i vrstu poruke koja je drugačija – u prvom se slučaju očito radi o dobrim, a u drugom o lošim vijestima. Znakovima možemo prenijeti mnoga svoja stanja – namignuti, vrištati, čuditi se, isplaziti jezik… i oni zapravo vrlo kratkom šifrom poruci daju dodatni smisao.

Facijalne ekspresije ili “emotikoni”

“Emotikon” dolazi od engleskog izraza “emoticons”, što je kombinacija riječi emocija i ikona (engl. emotion i icon). Pritom je “ikona” uvriježeni naziv za “sličice” koje se nalaze na zaslonima

Evo nekoliko najčešćih emotikona:
🙂 smješko
🙁 plačko
😉 namigivanje
😀 veliki smijeh
:p plaženje jezika
:p.. curi slina
😮 čudim se!
:@ vrištim!
🙂 ekspresije se mogu pisati i “s nosom”, ali danas je takvo pisanje već zastarjelo (jer se bez nosa uštedi jedan znak i pritisak tipke ;))

Velika slova – svako pisanje verzalom (sve velikim slovima) znači unošenje dodatnih emocija, na
primjer: “ovdje mi je PREDIVNO!!!”. U izravnoj e-komunikaciji korištenje verzala znači – vikanje.
Zbog “vikanja” se pisanje verzalom ne smatra baš “pristojnim” – bolje se koristiti kurentom (malim
slovima).

Najčešće kratice preuzete su iz engleskog jezika, jer su u njemu prvo i nastale:

OMG – Oh, my god! (prev. “O moj Bože!”)
LOL – Laying of laugh
ROFL – Rolling on floor laughing (prev. “Valjam se od smijeha”)
BR, LP – Best regards (prev. “Lijep pozdrav”)
Thanks, thnx, tnx, tx – hvala
Bi – Bye (prev. “Pozdrav”)
BTW – By the way (prev. “Usput rečeno”) ili Between (prev. “Između”) – ovisno o kontekstu

Evo primjera kako se dodavanjem tipografskih znakova, kratica i simbola može prenijeti kontekst
iz kojeg ishodi neka poruka ili kako korištenjem tih znakova mijenjamo značenje poruke:
Poruka “vidim ga” prenosi nam što se dogodilo, ali ne i kako se pritom osjećamo.
ako nam je drago, reći ćemo – vidim ga 🙂
ako nam je baš jako drago i važno, reći ćemo – OMG vidim ga 😀
ako smo začuđeni što se netko negdje pojavio – VIDIM GA 😮
ako smo konsternirani i ne možemo izbjeći susret – vidim ga :@

Izbjegavanje interpunkcija također služi kratkoći poruke. Tako se najčešće piše bez zareza i točaka, ako je moguće i bez razmaka (pogotovo u SMS porukama). Primjer: “bok posalji mi skripte @yahoo sto prije”. “Minusi” kako ih mladi najčešće zovu (povlake, tirei) mogu odvajati 2 dijela sadržaja iste poruke, npr. “poslao ono4ono – jesi veceras u booksi?” – ovdje vidimo i korištenje broja 4 koji kad se pročita na engleskom zvuči [for] što znači “za”, pa poruka zapravo znači “poslao sam ono za ono”. Također, tri točke na kraju nabrajanja (…) svode se na dvije (..)

Izbacivanje dijakritičkih znakova (kvačica) dogodilo se odavno, dok još računalni programi nisu imali inačice za slavenske jezike, nego samo za engleski. Jedno vrijeme smatralo se nepristojnim pisati s kvačicama jer bi programi na vanjskim poslužiteljima (serverima) ili internim računalima te znakove “pročitali” drugačije, pa bi se onda u tekstu umjesto “č” na primjer pojavilo “&#*{“, što bi za npr. riječ “češće” izgledalo otprilike ovako “&#*{e*fl}”/§&e” čime bi tekst postao potpuno nečitak. To se i danas ponekad događa. Osim toga mobiteli čak i kad imaju hrvatsku inačicu teksta, dijakritičke znakove imaju obično kao četvrto, peto ili još brojnije tipkanje iste tipke što bitno usporava pisanje. Neki mobiteli i neka osobna računala kojima se koristimo još uvijek nisu programirana za pisanje dijakritičkih znakova. Doduše, ispuštanjem kvačica tekst također može
postati nečitak ili promijeniti značenje, pa tako npr. “željko” postaje “zeljko” i sl. A pitanje sugovornika na chat-u (pričaonici) “zuri ti se?” bit će nejasno, jer možda pita žuri li se sugovorniku ili zuri li mu se u ekran, što su dva potpuno oprečna pitanja. Sugovornik će vjerojatno odgovoriti “ne zhuri mi se” ili “zurim i cekam”. U situacijama kad ispuštanje kvačica može promijeniti značenje koriste se sljedeći znakovi: ž = zh; š = sh; č = ch; ć = cc; dž = dz; (naravno) đ = dj…

Fuzija (stapanje) jezika i govora dogodila se jer se koriste riječi iz hrvatskog i engleskog jezika ravnopravno. Na internetu se susreću i druže ljudi cijelog svijeta, pa je e-inačica engleskog jezika, koja se davno krenula razvijati, često pismo i naše djece kad komuniciraju internacionalno. Osim što i ovaj princip proizlazi iz načela ekonomiziranja, on je nastao i zato što se u prvo vrijeme na internetu komuniciralo u pravilu isključivo engleskim jezikom, pa se postupno prelazilo i na naš jezik. No, neki su se “spretni” izrazi zadržali. Njima se dodao i princip kratkoće, pa ako je na engleskome kraće nego na hrvatskom, u hrvatski se ubacuje dio na engleskome. Da bi bilo kratko, piše se i nepravilno i fonetski (“Kipintač” – Čujemo se još).

Evo primjera takve zbrke s jezicima:

Poruka koju ste dobili glasi: “dct”. Takva poruka očito nije ni na jednome jeziku. Treba je pročitati KAO pojedinačna slova na engleskom: “di – si – ti”… ali taj engleski izgovor zatim “razumijemo” KAO da je hrvatski … i to hrvatski sleng: Di si ti? Tako da kad poruku prebacimo u standard: “dct” = “Gdje si ti?”

Dogodio se spontano i jedan paradoks – ovakvi “novi” načini ophođenja donijeli su i “renesansu” nekih anakronih oblika hrvatskog jezika – npr. aorista. Sve češće se piše npr. “poslah ti poruku” – jer je (opet) kraći oblik od “poslao sam ti poruku”.

Dakle, pravopisna norma u e-komunikaciji nije zadovoljena ni za hrvatski ni za engleski jezik, niti se o njoj brine. Čest prigovor kako “to nije hrvatski” argumentira se s jedne strane korištenjem žargona, a s druge velikim brojem izraza na stranim jezicima, u prvom redu engleskom. Ove su primjedbe točne, jer u velikoj količini internetske i SMS komunikacije zaista postoji otklon od jezične norme, a poruke – ne samo kod osoba školskog uzrasta – mogu biti prava revija loše pismenosti. S druge strane valja ipak upozoriti kako je ovo komunikacija u nastajanju i kako je ona prirodan prostor pravoga govornog eksperimenta. Kada dobijemo kratku poruku “dct :)”, to zaista nije poruka na hrvatskom, ali ni na engleskom, a mi moramo moći i znati odlučiti i na kojem ćemo je jeziku pročitati, i na kojem ćemo je jeziku shvatiti, i među istim znakovima razlučiti što ćemo doživjeti kao slova, a što kao sliku. Ukratko – da bismo neku poruku i poslali i primili, potrebne su nam i kreativnost i duhovitost i pamet i domišljatost i – u krajnjoj liniji – znanje, pa je zato pitanje “prihvaćanje ili odbacivanje ovakve komunikacije?” i šire od pitanja koje je pritom izvučeno u prvi plan – onoga pravopisnoga.

I na kraju – važna napomena: ovo sve nisu nova pravila ili istinski e-pravopis. Komuniciranje na internetu i SMS-om je vrlo individualno. Mnogi se koriste “čistim” pravopisnim standardom jezika u kojem komuniciraju, a kao i u verbalnoj, “životnoj”, fizički neposrednoj komunikaciji – od prilike do prilike možemo razgovarati posve različito, od korištenja narječja, žargona, internih kratica poznatih samo uskom krugu ljudi do komuniciranja lijepim, pa čak i kićenim, standardnim hrvatskim jezikom.

Foto: iStock