Brojna suprotstavljena mišljenja kazuju kako je radio na internetu samo jedna od inačica radijskog programa, ali ne i izvorni oblik novog tipa radija. Međutim, radijski se medij selidbom na internet obogatio za vizualnu ponudu i interakciju, što je u skladu s novim trendovima
Izvor: Marina Mučalo, Radio – medij 20. stoljeća
Radijski su programi na internetu počeli sredinom devedesetih godina 20. stoljeća, često kao ponuda vlastite glazbene produkcije nepoznatih i mladih autora. Kad su prepoznate mogućnosti, mreža se ubrzano punila i drugim vrstama tonskih zapisa. Umjesto dotadašnjega “starog” masovnog medija radio je snažno ušao u vrijeme participirajućih medija i umjesto gledatelja potražio korisnike.
Tri osnovna oblika radija na internetu
Radio se na internetu pojavljuje u tri osnovna oblika: (1) reemitiranjem preko interneta postojećeg programa (engl. stream, real-audio), (2) radijem na poziv (engl. on demand) kao vrstom tonske arhive i (3) radijskim programom ciljno osmišljenim samo za Internet (engl. eradio, web radio, internet radio). Ne treba ih miješati s posebnim glazbenim servisima koji ciljno i za novčanu naknadu, korisnicima isporučuju željenu vrstu glazbenih sadržaja.
Prvi se temelji na dostupnosti već postojećeg i licenciranoga radijskog programa koji najčešće na svojoj službenoj stranici nudi mogućnost slušanja programa u stvarnom vremenu emitiranja. Mrežne radijske stranice danas su tipizirana dodana vrijednost “običnom” FM radiju, ovisno o preferencijama samog slušatelja odnosno korisnika. Multimedijska inačica analognog radija zaista je značajno obogatila radio kao medij pri čemu je audio sadržaj (program) tek jedan od ponuđenih sadržaja.
Drugi oblik radijskog programa je radio “na poziv”. Riječ je o izdvojenim i arhiviranim audio sadržajima koji su već bili emitirani, ali i o onima koji nisu bili emitirani u programu već su dopuna temi o kojoj slušatelj želi više čuti. Radio na poziv često nudi, s obzirom na mogućnosti interneta, dodatan interaktivni materijal. Ta vrsta programa pripada kategoriji ciljnog slušanja ili preslušavanja tonskih sadržaja prema izboru korisnika. Podrazumijeva dodatno segmentiranje “publike” iako bi bilo prikladnije reći kako je riječ o korisnicima naprednog oblika audioarhive.
Treći oblik radijskog programa su specijalno izrađeni audiosadržaji namijenjeni emitiranju isključivo putem interneta. U pravilu je riječ o mrežnoj stranici čiji je temeljni sadržaj neka glazbena ili govorna ponuda, ali koja ima i druge tipizirane web sadržaje poput tekstualnih, foto i videozapisa, posebne ponude oglašivačima, pristup sličnim linkovima te niz posebno osmišljenih ponuda u kojima mogu sudjelovati svi korisnici (slušatelji). Sadržaji koji su ciljno rađeni za internet ujedno predstavljaju cjelovit pojam radija na internetu ili internetskog radija.
Sve tri vrste omogućavaju slušanje radijskih ili audiosadržaja prema izboru svugdje gdje postoji internetska veza, bez posebne naknade (osim za korištenje interneta) te pripadajući računalni programi. Bilo kakva odašiljačka ili repetitorska infrastruktura tu nema nikakvu ulogu.
Međutim, to nije radijski medij u klasičnom smislu poimanja radija, već više vrsta emitiranja unaprijed pripremljenog ili arhiviranog materijala. U svim spomenutim modelima javlja se mogućnost izbora i “spremanja” određenih sadržaja. Riječ je o podcastu (engl. personal on-demand narrowcasting) odnosno osobnom zahtjevu za neki audiosadržaj. Možemo ga “skinuti” s interneta i pohraniti u računalo te u miru poslušati. Podjednako kao i svaki audio sadržaj, podcasti su osobito pogodni za osobe koje provode puno vremena u automobilima ili su slijepe odnosno slabovidne osobe.
Je li to doista radio?
Danas je uobičajeno da licencirani radijski programi imaju svoju internetsku verziju pa se na mreži mogu naći milijuni stranica s ponudom streaminga i podcasta. Konvergirana ponuda traži aktivnost i sudjelovanje korisnika. Međutim, je li to doista radio? Brojna suprotstavljena mišljenja kazuju kako je radio na internetu samo jedna od inačica radijskog programa, ali ne i izvorni oblik novog tipa radija. Međutim, radijski se medij selidbom na internet obogatio za vizualnu ponudu i interakciju, što je u skladu s novim trendovima.
Individualno slušanje podjednako kao i individualna komunikacija nedvojbeno odgovara ideji apsolutne slobode prava izbora na “svoj” sadržaj, što je također svjetski trend. Nedvojbeno, radio je ulaskom na internet dobio nove mogućnosti, ali bi se teško mogao smjestiti u nekadašnje kriterije za definiranje radijskog programa.
Što se u novim uvjetima događa s publikom? Nastalo je vrijeme u kojem svatko ima pravo na svoj “nosač” medijskih sadržaja i pravo na izbor “svojih” sadržaja. Slijedom toga javlja se intenzivna diverzifikacija medijskih izvora i konvergencija sadržaja. U takvom kontekstu, barem kad je u pitanju radio, možemo očekivati individualiziranu ponudu govornih i glazbenih sadržaja. Jasnije rečeno, korisnici će iz audio-ponude moći izabrati što žele slušati, bez obzira je li riječ o glazbi ili sadržajima (temama).
Govorimo li o glazbi, budućnost je već tu jer ponuda individualnih glazbenih streamova ili glazbenih servisa poput američke “Pandore”, već postoji. Otvorenim pitanjem ostaje golema količina dnevnih informacija pri čemu će tradicionalni mediji, pa tako i najveće radijske kuće, sve više biti “mjesto povjerenja”. Tranzicija prema individualnom audio sadržaju odvijat će se sporo i u skladu sa starenjem nedigitalne generacije, ali sigurno u smjeru potpune personalizacije medijskih sadržaja.
Mogu li djeca uz YouTube zavoljeti dobru glazbu?
Foto: iStock