Ograničavanje dječje mašte možda je najveća opasnost ove . Umjesto da crtaju Pokemone ili se igraju likova iz crtića, djeci se servira sve, na njima je samo da prate upute i ispunjavaju ono što je netko drugi osmislio i kreirao

Piše: Borislav Vukojević

Ponoć je, nekoliko mladih ljudi se okupilo oko gradskog spomenika. Ne pričaju međusobno, već uzbuđeno nišane jedni druge svojim pametnim telefonima. Okreću se, trče, usporeno hodaju, pa se ponovo vraćaju kod spomenika, uzvikujući “Osvojit ćemo spomenik, ali trenutno nemam više baterije”. Sutradan, grupa mladih ljudi s napunjenim baterijama telefona žuri po ulicama grada, gledajući stvarnost kroz ekran, uz uzvike “Pikachu, moj si konačno!”. Što se događa? Je li konačno kreirana aplikacija za mobilne telefone koja ima za cilj razvijanje kognitivnih sposobnosti kod djece? Ne, u pitanju je još jedan komercijalni projekt – (PG).

Pokemoni na ulicama

Pokemon Go je za kratko vrijeme postao svjetski hit. Kompanija Niantic napravila je aplikaciju za pametne telefone koja funkcionira na principu proširene stvarnosti (eng. augmented reality AR). Jednostavno rečeno, Pokemon Go je igrica za pametne telefone koja igrače ne seli u virtualni izmišljeni svijet, nego nadograđuje već postojeći. PG koristi GPS i internet kako bi svakom igraču omogućio posebno okruženje, na način da njegovo okuženje (ulice, prepreke, objekti) prenosi u svijet igre. Kako bi napredovali u Pokemon svijetu, morate se kretati vašim gradom i ispunjavati zadate ciljeve.

Prvi cilj igrice je hvatanje Pokemona: nakon što dobijete obavijest u aplikaciji, morate upaliti kameru na telefonu i gledati oko sebe. Kad se dovoljno približite, aplikacija generira Pokemona kojeg igrač mora uhvatiti prije nego što pobjegne. To virtualno generirano biće se ne pojavljuje u bilo kakvom obliku, nego se kreće ulicom, stoji na nečijem ramenu, krije se ispod stola, trčkara po dvorištu i slično. Međutim, to nije sve. Kako bi napredovali u igri, potrebno je fizički obići ključne točke, kao što su spomenici, tvrđave, znamenitosti – koji u igri predstavljaju točke na kojima se odvija borba Pokemona. Dakle, ukoliko želite napredovati u igri, nije dovoljno sjediti kod kuće, već trebate ići na točno određena mjesta i voditi bitke za svoj tim.

Razlika između virtualne i proširene stvarnosti

Prije nego što ukažemo na na neke opasnosti ove igre kada su u pitanju , objasnit ćemo nekoliko pojmova koji mogu pomoći roditeljima da razumiju suštinu igre. Proširena stvarnost (AR) nije isto što i virtualna stvarnost (VR): igre iz prve grupe zahtjevaju od igrača da se fizički kreću po stvarnom svijetu, gdje im aplikacije kreiraju dodatni sadržaj na ekranu; s druge strane, igre iz grupe virtualne stvarnosti najčešće ne podrazumijevaju fizičko kretanje, nego kompletnu simulaciju donosi „ispred očiju“ (igrač treba nositi specijalne naočale kako bi se preselio u virtualni svijet). Druga stvar koju trebaju imati u vidu je komercijalnost aplikacije koja funkcionira na način da igrači (odnosno njihova djeca) kupuju određene predmete za pravi novac. Na kraju, moraju biti spremni izdvojiti neko vrijeme da pročitaju upute i da se upoznaju s igrom Pokemon Go, jer je u pitanju novi fenomen koji do sada nije bio u masovnoj upotrebi. Na taj način mogu ispravno savjetovati svoju djecu, jer je moguće da djeca iskoriste roditeljsko neznanje i bez kontrole urone u jedan zanimljiv, ali i potencijalno štetan virtualni svijet.

Opasnosti za djecu

Još uvijek nije poznato kakve sve opasnosti igra Pokemon Go krije, no ako roditelji ipak nemaju ništa protiv da njihovo dijete uroni u ovaj svijet, trebali bi imati na umu sljedeće:

Pokemon Go nije kao dosadašnje igre, jer podrazumijeva fizičko kretanje igrača – budući da se igra zasniva na realnom okruženju, djeca su potaknuta na fizičko kretanje koje, osim pozitivnog aspekta, može kriti i neke opasnosti. Manji problem je ako dijete igra Pokemon Go usput, tj. ispunjava zadatke samo kada se ionako kreće tim lokacijama. Međutim, veći problem predstavlja kada dijete (ili netko stariji) smatra da mora izaći usred noći kako bi ispunilo neki zadatak (kretanje po mraku, sporedne ulice, žurba, nepristupačan teren, prometne ceste i slično). U tom slučaju roditelji trebaju biti oprezni te ukazati djetetu na realne opasnosti.

Pokemon Go funkcionira po principu GPS-a, što predstavlja idealnu priliku za špijuniranje – iako igra postoji jako kratko, već su se pojavili upozoravajući tekstovi o mogućim zloupotrebama aplikacije, poput korištenja i praćenja lokacija kretanja i osobnih podataka. Stoga, objasnite vašem djetetu da ne može samostalno, u bilo koje doba dana posjećivati lokacije koje mu aplikacija daje. Takođe, objasnite mu da ne smije dijeliti osobne podatke ili podatke svojih roditelja, kao ni informacije o svojim interesima, adresi i mjestu stanovanja, školi i slično.

Pokemon Go ometa pažnju i koncentraciju na okruženje – aplikacija koristi kameru na kojoj se prikazuju putanja kretanja ili Pokemoni, što stvara opasnost od fizičkog odvajanja od stvarnosti. Na primjer, dijete šeće ulicom i prelazi semafor, konstantno gledajući kroz kameru telefona; najednom se pojavi Pokemon, nakon čega dijete može izgubiti pojam o tome gdje se nalazi i dovesti sebe i druge u opasnost. Dakle, iako aplikacija posjeduje upozorenja o tome, roditelji trebaju jasno objasniti djeci da mogu hvatati Pokemone samo u kontroliranim i sigurnim uvjetima.

Pokemon Go ograničava maštu – možda najveća opasnost ove aplikacije je mogućnost kreiranja posrednog iskustva o predmetu interesa kod djece, što ne ostavlja mnogo prostora za razvijanje mašte. Umjesto da crtaju Pokemone, gledaju crtiće ili se igraju likova iz crtića, djeci se servira sve, na njima je samo da prate upute i ispunjavaju ono što je netko drugi osmislio, nacrtao i kreirao. Roditelji mogu objasniti djeci da igra može biti samo dopuna njihove mašte, nikako zamjena.

Pokemon Go može utjecati na životne navike – ukoliko dijete svoj plan puta do škole planira u skladu sa zadacima u aplikaciji, ukoliko bira prijatelje u skladu s potrebama igre, ukoliko priča isključivo o Pokemonima i ukoliko je obaveza da se ispuni cilj u igri na prvom mjestu – roditelji moraju postati svjesni da njihovo dijete treba prestati s igranjem. Igra može utjecati na ponašanje igrača, pogotovo mlađe djece koja nisu uvijek sposobna razgraničiti fikciju od stvarnosti. Stoga kod igre koja ni sama to ne razdvaja, treba ipak biti jako oprezan.