Kad god sam u emisiji razgovarao s roditeljima ili mladim ljudima koji su upali u probleme, uvijek se negdje iskristaliziralo kako su u jednom trenutku prestali razgovarati kao obitelj, jer je bilo previše posla, obaveza, jer je ritam bio luđački
Piše: Davor Meštrović
Jednom davno sam se zarekao da neću nikada upotrebljavati komentar – u moje vrijeme bilo je drugačije. Ili, kad sam ja bio dijete, ljepše smo se igrali, a ne kao današnja djeca. S vremena na vrijeme na Facebooku netko objavi nostalgične tekstove kako smo se igrali nasred ceste i nije bilo opasnosti da nas udari automobil, ili smo jeli kruh s mašću koji je pao u prašinu bez opasnosti da se razbolimo.
No to jednostavno nije točno. U moje vrijeme vrebale su druge opasnosti, a neki ljudi iskoriste upravo te slabosti kako bi napravili nešto bolesno.
Od čijanja perja do društvenih mreža
Nekada je bio samo radio, čega su se sjećali moji roditelji i deda i baka, bake su se sjećale kako je prije radija bilo čijanje perja, a ja sam rođen s televizijom pod normalno.
U jednom trenutku radio je otvorio telefone i mogao si trenutačno nazvati u program, komentirati, negodovati, javiti za neki problem, požaliti se na susjeda pa i uvaliti nekoga u nevolju.
Nekada je televizija imala samo jedan program koji nije emitirao cijelog dana, pa stidljivo drugi, tek smo devedesetih godina otvorili telefone gledateljima da nazivaju i komentiraju. I gle danas koliko kanala.
Tako je i sada. Stvari su se ubrzale, jer smo na društvenim mrežama i trenutačno objavljujemo fotografije nekog događaja ili situacije. Od trenutka kad se netko posvadi pa do trenutka kada se to proširi društvenom mrežom prođe manje od minute. Rekao bih međutim kako nije problem u bogatstvu mogućnosti da nešto iskomuniciramo, već je problem u našoj sposobnosti da shvatimo što smijemo, a što ne smijemo dijeliti s drugima.
Također bih rekao kako nema nekog jedinstvenog načina kako svakom djetetu objasniti gdje leži opasnost i kako u nju ne upasti.
Kad nemamo vremena za razgovor…
I to nije formula koju tako jednostavno primjenjujemo, jer se u dječjoj glavi stvari mijenjaju iz minute u minutu. U jednom trenutku sve razumiju, a onda se stvari opet nekako razvodne i opasnosti više ne izgledaju opasne i opet si na početku. Rekao bih da ništa ne može djelovati tako dobro kao stalni kontakt, razgovor i komunikacija s djetetom. Kad god sam u emisiji razgovarao s roditeljima ili mladim ljudima koji su upali u probleme, uvijek se negdje iskristaliziralo kako su u jednom trenutku prestali razgovarati kao obitelj, jer je bilo previše posla, obaveza, jer je ritam bio luđački i vremena jednostavno nije bilo.
Također, ne mislim da u toj komunikaciji trebamo očekivati velike stvari i beskonačne razgovore. Dovoljno je odvojiti pola sata dnevno kako bismo razgovarali, čuli što se djeci toga dana dogodilo i na što su naletjeli. I naći vremena za obitelj vikendom kad je tempo sporiji. Svojoj sam djeci uvijek govorio, subotom ćete ići van, ludovati, ali nedjelja prijepodne i ručak su naši. A nakon toga spavajte i odmarajte se.
I tako to traje zadnjih 10 godina. Nedjelju prije podne imamo za sebe i provodimo vrijeme do nakon ručka zajedno. Primijetio sam i da se često posvadimo na početku, toliko se toga nakupi tijekom tjedna što treba riješiti, ali nakon ručka je sve izglađeno, sva pitanja odgovorena, sve situacije analizirane, a napravimo i svojevrsnu pripremu za idući tjedan. Prigoda je to da jedni drugima gledamo u oči, da vidimo kako izgledamo i kako razmišljamo.
Dogodilo se nedavno, a kći ima 18 godina, da je priznala kako joj je preko Facebooka netko s profilnom slikom dječaka – mladića, poslao poziv na druženje uz upozorenje da ne spominje nikome pa ni roditeljima da ima prijatelja… Nikada mu nije odgovorila pa se to nije dalje razvijalo, ali sam se sledio jer je izgledalo kao klasičan primjer mogućeg problema. I sin se složio kako je to bilo preočigledno i da se iza tog profila krije netko s lošim namjerama.
I opet bih rekao da smo mogli biti na stotinu tečajeva ili radionica, da smo mogli pročitati desetke knjiga ili članaka, ali da nismo imali jedni druge, bili povezani od malih nogu do sada, došlo bi do problema.
Stvari kojima se uvijek možemo vraćati
I sami se teško snalazimo u brzini kojom informacije putuju i same nas iznenadi neka reakcija. Djeca više puta sa smijehom komentiraju koliko me neke stvari mogu zakočiti, jer dok stavim naočale kako bih vidio snapchat fotografiju na par sekundi, sav se zablokiram i unesem. Ali neke osnovne stvari uvijek će vrijediti, još od vremena kad su se mladi zabavljali čijanjem perja pa do danas kada komuniciramo više nego ikad, a udaljeni smo jedni od drugih samo tako:
Pazi s kime razgovaraš, koliko mu pokazuješ, koliko mu se otvaraš. Ne vjeruj nepoznatom i budi oprezan kad komuniciraš s njim. Uvijek je bilo i bit će ljudi koji žele iskoristiti naivnost, nespremnost, ranjivost, neznanje. I nema pravila ili tečaja na kojem se uči kako protiv toga – osim razgovorom, komunikacijom u obitelji, razredu, među prisnim i dragim osobama.
I uvijek će biti problema u vanjskom svijetu, ali zato moramo imati svoje obiteljske svjetove, ili svjetove zamjenskih obitelji ili domskih obitelji u kojima se moramo osjećati sigurno, zaštićeno, gdje možemo komunicirati s povjerenjem, otvoreno i trenutačno i uvijek.
Jer uvijek će biti nešto i u moje vrijeme i u Tvoje vrijeme i u njihovo vrijeme!
Foto: Vanda Kljajo/UNICEF
Davor Meštrović
Televizijski voditelj, novinar i urednik. Karijeru je započeo na Radiju 101, kao novinar, voditelj i urednik u redakciji kulture, a 1989. počinje televizijsku karijeru na OTV-u i Z3. Na HTV-u radi od 1992., a u emisiji Dobro jutro, Hrvatska voditelj je od samih početaka, zatim i urednik te od 2008. i urednik redakcije. Jedan je od voditelja s najdugovječnijim stažem u nekoj televizijskoj emisiji na ovim prostorima.