U svojoj kolumni Tomislav Jelinčić opisuje kako ga je gledanje Olimpijskih igara dodatno zbližilo sa sinom te objašnjava zašto, iako je u mladosti bio navijač, sada radije prati utakmice preko ekrana nego s tribina

Piše: Tomislav Jelinčić

Došao je i taj dan kad sam shvatio da imam već velikog sina. Ne samo da sam mu dozvolio da bude budan do kasno navečer, nego sam ga čak na njegovu molbu znao i buditi usred noći. I to zbog gledanja televizije!?! Da mi je donedavno netko rekao da će mi to i pasti na pamet, mislio bih da je poludio. Dok kuća ne gori ili nas ne napadne Armagedon, roditeljski strogo ne prekidaš ljepotu dječjeg snivanja. Posebno ne zbog gledanja televizije koje, kad su djeca u pitanju, u našoj kući pokušavamo svesti na razumnu i svrsishodnu mjeru.

Jednom u četiri godine

A onda je došlo ljeto 2016. Do jučer beba danas već ima deset godina i sve ga zanima, mnoge momente u sportu zna detaljnije od mene, sastave igrača, transfere u druge klubove, rezultate u međusobnim ogledima, tko vrijedi koliko milijuna. I kako mu sad uskratiti želju da bude pred izvorom svega lijepoga što istinski sport jest, pred televizorom tijekom Olimpijskih igara koje se odigravaju u Brazilu udaljenom nekoliko vremenskih zona i tisuća kilometara. Ma to je samo jednom u četiri godine, mislim si donoseći odluku, sljedeće će Igre vjerojatno već upijati s frendovima, a i usred noći nastupa Hrvatska u rukometu i košarci koje obojica volimo i igramo. I još k tome su upravo ljetni praznici.

Mali, imaš sreće. Gledamo! Posebno zato jer istodobno uopće nisam strahovao da će uz fairplay nadmetanja najboljih sportaša svijeta morati gledati i vatrogasne akcije ekipe sa šljemovima koja se na travnjaku i oko njega bori protiv bačenih bengalki ili da ću mu morati objašnjavati zašto specijalci u punoj ratnoj spremi po navijačkim tribinama traže Pokemone.

Druženje oca i sina

Kada gledam ovako unatrag, bio je to stvarno festival druženja oca i sina dok zgrada i grad spavaju. I eto, koliko god često govorili protiv televizije kao putokazu otuđenja – ona nas je spojila. Mnogo smo razgovarali i komentirali, veselili se i tugovali. Vrelih zagrebačkih ljetnih noći i mi smo tako bili u dalekom Brazilu kojega možda zajedno nikad nećemo posjetiti i osjetiti. A tih noći kao da smo putem televizije zajedno uživali na stadionima, bacali koplje i disk u neslućene daljine, gađali glinene golubove, skakali u vis do pobjedničkih postolja i na kraju zajedno s hrvatskim sportašima na njima primali olimpijske medalje i veselili se intoiranju hrvatske himne.

Zašto ne smijete propustiti gledanje Olimpijade s djecom

Nakon svih godina studija novinarstva, možda sam i po prvi put u praksi iskusio kako televizija istodobno može ispuniti sve ono čemu bi u teoriji trebala služiti – informirala nas je, obrazovala, a na kraju krajeva i zabavila. A da smo u košarci i rukometu stigli malo dalje, još bi nas i dodatno razveselila.

Navijanje iz dnevnog boravka

Svaka čast televiziji, ali ipak nije isto kao sve to gledati uživo, izbliza, osjetiti vonj i vibru. Baš kao što nije isto ni gledati vlastitu djecu dok na nekom natjecanju igraju na primjer nogomet ili rukomet. Nije isto ni na tribinama. Čovjek ne vjeruje dok ne doživi, ali svega ima. Ljepota sporta već se u dječjoj dobi pretvorila mahom u natjecanje i strelovitu jurnjavu za rezultatom. Ma treba pobjeđivati, naravno, ali ne treba kao roditelj čupati kosu (sebi i drugima) jer ti je mali fulao gol ili psovati na suca nakon što nije vidio ono što cijeli stadion jest. Jer sve to vide i čuju djeca, naša djeca, koja bi trebala postati dobri sportaši i još bolji ljudi. A onda iz prve ruke čuju i dožive još gore stvari nego gledajući televiziju, a trebali bi samo učiti uživati u sportu, rekreaciji i druženju.

Kao malog me otac često vodio na utakmice. Bila su druga vremena kojih sam se neki dan prisjetio uz film ZG80 Igora Šeregija. Iako i nisam ispao baš najgori nakon što sam i sam dio mladosti proveo na navijačkim tribinama, očinski mi instinkt kaže da radije još neko vrijeme stolce stadiona zamijenimo foteljama u dnevnoj sobi dok na televiziji gledamo hrvatske derbije svih derbija. Jer ti pred ekranom ipak ništa ne može doletjeti u glavu. Barem zasad.

Foto: iStock

Tomislav Jelinčić

 

novinar, urednik i voditelj Vijesti RTL-a, autor brojnih dokumentarnih reportaža koje su se bavile fenomenima društva, politike i kulture, te nagrađenih dokumentarnih filmova “Deadline/Lifeline”, “Pun kufer” i “Borba”. Davao je i glasove likovima u animiranim filmovima.

Komentari

Komentari