Da postoji udžbenik za razvoj kritičkog mišljenja, to bi bili mediji. Filmovi, serije, reklame, društvene mreže… idealan su materijal za brušenje kritičke oštrice, piše pedagoginja Maja Jerčić
Piše: Maja Jerčić
Jedna od mojih najdražih knjiga zove se Vatikanski podrumi, autor je André Gide. Radi se o tome da grupa prevaranata, preobučena u svećenike, pohodi religiozne i lakovjerne ljude govoreći im kako je pravi papa zatočen u vatikanskim podrumima, a da je na njegovom mjestu varalica. Zatim od njih traže da im novčanim sredstvima pomognu u misiji spašavanja pape. Jedan od likova, Amadee odlučuje se dati više od novca za taj pleminiti cilj – samoga sebe te kreće u Rim ne bi li pomogao u oslobađanju pape. Radnja je savršena ilustracija nekritičkog mišljenja – olakog i nepromišljajućeg prihvaćanja tvrdnji i objašnjenja kao istinitih, bez da ih se prije rasvijetlilo, ili barem okrznulo rasudnom svjetlošću razuma. U knjizi je ingeniozno i humoristično prikazano kako slijepo upijanje informacija dovodi do apsurdnih i iracionalnih postupaka ljudi. Davanje novčanih priloga za otkupninu zatočenog pape! A zatočili su ga, tko drugi nego – masoni!
Temelj kritičkog mišljenja
Osnova kritičkog mišljenja je skepsa koja sprečava osobu da svijet oko sebe, njegova uvjerenja, običaje, događaje, riječi… uzima zdravo za gotovo. Naša je stvarnost ljudski proizvod. Čovjek je oblikuje i stvara sve materijalne i nematerijalne oblike kulture u njoj. Dakle, naša stvarnost nije priroda koja je tu sama po sebi, nastala pomicanjem tektonskih ploča, nakon velike kiše i slično, nije izrasla iz zemlje kao biljka. Čovjek je iskopao temelje, izgradio, istesao i obojao stvarnost, a čovjek radi greške, slučajne i namjerne. Kritičko mišljenje označava način razmišljanja koji informacije, uvjerenja, društvene navike, mišljenja, uvriježena ponašanja, itd…. ne doživljava kao neupitne i objektivne ispravnosti, već propituje njihovu legitimnost i relevantnost. Ako nešto postoji, ne znači da je nužno ispravno. Ako je nešto izreko autoritet, ne znači da je to nužno točno i dobronamjerno.
Kritičko je mišljenje jedna od ključnih komponenti medijske pismenosti. Medijski su sadržaji slojeviti. Informacije su najpovršniji sloj medijskog sadržaja, ispod informativne opne nalaze se razine stavova i uvjerenja, vrijednosti, slike ”ispravnog” (identiteta, bivanja, života, svijeta), te poticaji na određena ponašanja i konstruirane potrebe. Medijski sadržaj djeluje na mišljenje i ponašanje konzumenta, stoga je kritičko rezoniranje svih slojeva nužno kako bi to mišljenje i ponašanje bilo rezultat vlastitog izbora.
Želite li živjeti u ‘blaženom neznanju’?
”Blaženo neznanje”, svima je dobro poznata izreka. Jasno je koja je pouka. Previše razmišljanja opterećuje, mišljenjem uviđamo nedostatke, neogičnosti, nepravednosti…, pored onog lijepog i smislenog, spoznajemo i svu ljudsku glupost, besmislenost i neljudskost.
Zašto je onda uopće važno kritičko mišljenje kad je neznanje tako ugodno i blaženo? U njemu je um uljuljan poput malog djeteta u toplim, bezbrižnim dekama, u zaštićenom svijetu svoga krevetića, tek s pokojom igračkom koja zveči, svira ili svijetli kako bi ga to zabavilo i odvratilo mu pažnju. E, pa kritičko mišljenje je važno kako bi rast uma pratio rast tijela; da igračke koje zveče, sviraju ili svijetle umu prestanu biti zanimljive, da njegova razigranost ne postane infantilnost, već da ostane prisutna kao (svakako poželjni) atavizam u nekoj zrelijoj fazi, kao inventivna snaga zrelog, svjesnog i kompetentnog uma. Evo nekoliko razloga zašto je kritičko mišljenje važno:
Antuntun kao razvojni ideal
U desetom selu živi Antuntun, u njega je malko neobičan um… Antuntun književni je sinonim za individualitet. Poseban, jedinstven, neopterećen konvencionalnim, maštovit i svoj. Postati unikatan primjerak ljudske vrste razvojni je ideal odgojno-obrazovne znanosti, a postiže se upravo kritičkim odnosom pojedinca prema imputima iz društvene sredine. Trebam li biti takav kako okolina kaže? Je li poželjno ponašanje uistinu dobro i ispravno? Ako čovjek samo upija impute iz okoline o tome kakav treba, a ti imputi dolaze i kroz medijske sadržaje, output će biti konfekcijski identitet. Heteronoman, neautentičan, hodajući odraz socijalnog konteksta, prilagođen pojedinac koji upravo zbog apsolutne adaptacije društvenom okolišu ne može pružiti svoj doprinos njegovom unapređenju.
Live and let live
Svijet je prepun različitosti. Individualne, etničke, nacionalne, rasne, vjerske… različito se odijevamo, različito mislimo… I to je predivno. Zamislite da smo svi isti! Kako bi svijet bio dosadno, sivo i bezbojno mjesto, poput kakve bljutave kaše. No, različitosti se nerijetko ne slažu, ne dopuštaju jedna drugoj da se slobodno izražavaju, međusobno se denunciraju kao ”neispravni” oblici postojanja. Kritičko mišljenje promišlja i preispituje logičnost, suvislost i opravdanost podjela, animoziteta i konflikata; živi svoju različitost i pušta druge različitosti da žive.
Trebam, želim, uvjeravaju me da mislim da trebam
Nešto trebamo. Nešto želimo. Neke stvarimo mislimo da trebamo i mislimo da želimo. Te su nam potrebne često nametnute kroz medijske sadržaje, ukoliko ne razmišljamo kritički.
Dobro je širi pojam od zakonskog
Zakon i autoritet općenito imaju moć svojevrsne neupitnosti. Rijetko se preispituju i ono što sadrže, izriču ili govore automatski se percipira kao ispravno, baš zbog legitimacijske snage izvora sadržaja. Kritičkim mišljenjem ne preispitujemo samo sadržaje, već i njihove izvore. Autoritet ne mora biti benevolentan, a zakon nije nužno moralan.
Brži konji i inovativnost
“Da sam pitao ljude što žele, rekli bi da žele brže konje'”, rekao je Henry Ford. Mišljenje koje nema element kritičnosti sposobno je samo ponavljati postojeće, ne i stvarati novo, jer se kritički ne preispituje vrijednost postojećeg, ne pada mu napamet pitati se ”može li bolje?”, jer bolje bi bilo drugačije. Sumnja – korijen kritičkog mišljenja, pomiče granice onoga što postoji i omogućuje mašti da osmisli nešto novo i drugačije. Kritičko je mišljenje nužno za inovativnost.
Kako razvijanjem medijske pismenosti razvijati kritičko mišljenje?
Da postoji udžbenik za razvoj kritičkog mišljenja, to bi bili mediji. Filmovi, serije, reklame, društvene mreže… idealan su materijal za brušenje kritičke oštrice. O medijskim sadržajima s djecom treba razgovarati. Komentirati ih i pitanjima potaknuti njihova razmišljanja. Potrebno je poticati, ohrabrivati i voditi razvoj mišljenja, razvijati smisao za sumnjičavost i upućivati misli prema samostalnosti. Primjerice, možemo pitati dijete što misli u čemu se razlikuju reklama za neki deterdžent za pranje rublja (u kojoj je protagonist žena) i Ikeine reklame za kuhinju u kojoj tata i sin spremaju ručak. Djetetu možemo pomoći smjernicama. Misliš li da se to održava na naše shvaćanje muško-ženskih poslova i uloga?
Prepoznajte stereotipne prikaze i zamislite kako bi bilo bez njih
U američkim filmovima čija se radnja odvija u srednjoj školi likovi su često podijeljeni po principu lijepi i zločesti, te ružni i dobri. Ružni i dobri uvijek pate jer ih lijepi i zločesti ne prihvaćaju (što ih ne čini baš mudrima). Na kraju ružni i dobri ”pobjeđuju” jer im se, nakon peripetija i estetskog makeovera, svi dive, hoće im biti prijatelji, itd. Postali su prihvaćeni. No, to se prihvaćanje događa nakon što oni od gusjenice postanu leptiri. Zgodni, sređeni, lijepo obučeni… S djetetom se može razgovarati o tome koja je pouka takvog filma. Da prilagodobom površnim kriterijima kupimo prijateljstvo i prihvaćanje? Umjesto toga da težimo tome da svi budu prihvaćeni onakvi kakvi jesu, i da umjesto promjene ljudi težimo promjenama kriterija po kojima se ljudi vrednuju?
Ako zbilja želite izoštriti kritičko mišljenje svoga djeteta, kao najbolju ”literaturu” preporučam Simpsone. U njih je utkana mudra, satirična i britka kritika suvremenog zapadnjačkog društva. Humorističan i genijalan osvrt na sadašnjost. Savršen materijal za vježbu kritičkog mišljenja, koje nam je nužno da budemo što dalji od Amadeea iz Vatikanskih podruma, a što bliži Antutuntunu…
Foto: Unsplash.com
