Prof. Anita Kiš iz Osnovne škole Većeslava Holjevca opisala nam je kako na izvannastavnoj aktivnosti, ali i u redovnoj nastavi Hrvatskog jezika obrađuje različite medije i medijske sadržaje. Donosimo vam i dva kratka filma koja su njezini učenici snimili kao zadatak uz lektiru Mali princ

Piše: Ana Dokler

Nakon što je 2015. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu sudjelovala na petodnevnoj edukaciji iz medijske pismenosti za učitelje, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Anita Kiš nastavila je samostalno istraživati to područje i znanja prenositi učenicima.

Zašto nam trebaju medijski pismeni učitelji?

U zagrebačkoj Osnovnoj školi Većeslava Holjevca, gdje predaje Hrvatski jezik, od jeseni 2015. vodi i izvannastavnu aktivnost Osnove medijske pismenosti.

Učenje kroz analizu i stvaranje različitih medijskih sadržaja

“Izvannastavna aktivnost namijenjena je učenicima od 5. do 8. razreda i u grupi je trenutno 14 polaznika. Sastajemo se jednom tjedno i uz to često komuniciramo e-mailom. Obrađujemo različite medije i medijske sadržaje, učenici pišu i poslije analiziraju svoje dnevnike korištenja medija, analiziramo različite medijske tekstove, a učenici i sami trebaju osmisliti kratki film, dokumentarac, oglas ili novinski tekst na zadanu temu

Trenutno pripremamo reklamu kojom bismo promovirali svoju školu. Prije pisanja scenarija, obrađivali smo oglašavanje pa su učenici sami zaključili kako je ono inače dosta seksualizirano te odlučili svoju reklamu napraviti na drugačiji način. Učenici snimaju svojim mobitelima; neki imaju i aplikacije za montažu na mobitelu, dok drugi montiraju kod kuće na računalu. Već od prvih pokušaja, sa snimanjem i montažom se vrlo dobro snalaze, i na taj način brzo uče. Analiziraju svoje radove, kritički raspravljaju o njima i odmah razmišljaju što bi drugi put napravili drugačije, a onda to i primjene”, priča nam prof. Anita Kiš.

Dva pitanja koja si postavljaju medijski mudra djeca

Kao jedan od rezultata rada na ovoj izvannastavnoj aktivnosti, kod svojih učenika, kaže, primjećuje kako su postali svjesniji kome je koji medijski sadržaj namijenjen pa joj često “prijavljuju” kad vide djecu od sedam godina kako u kinu gledaju film namijenjen starijoj publici, ili kad primijete neprimjerene sadržaje u ranijim terminima na televiziji.

Umjesto pisanja lektire, fotografiraju, snimaju i montiraju

Sličan pristup počela je primijenjivati i u redovnoj nastavi Hrvatskog jezika pa, između ostalog, njezini učenici lektirna djela često obrađuju kroz fotopriče, video ili audiozapise.

Tako su peti razredi uz knjigu Eko Eko Hrvoja Hitreca radili fotosastavak od šest slika o važnosti očuvanja okoliša. Sedmi razredi, nakon čitanja Djevojčice iz Afganistana Deborah Ellis, na različite su načine kao novinari obrađivali dijelove te priče. Jedna je grupa učenika imala zadatak mobitelom snimiti radijsku vijest o hrabroj djevojčici Parvani ili o ilegalnom časopisu, druga radijski komentar o ulozi žena ili djece u ratnim zbivanjima, a treća radijski intervju s djevojčicom Parvani, s njezinim ocem, ili s Talibanom – koristeći se pritom podacima iz knjige i dodatnim informacijama pronađenima na internetu.

Učenici osmih razreda, uz lektiru Mali princ, snimali su kratki film. Zajedno su na satu lektire izdvojili mudre misli te odabrali najljepšu – Samo se srcem dobro vidi, koja će biti i tema filma. Zadatak je zatim bio podijeliti se u grupe i tijekom sljedeća tri tjedna snimiti film bez teksta, a s ciljem angažiranja emocija gledatelja. Najprije su trebali napraviti scenarij za film u obliku stripa od šest do deset vinjeta, zatim mobitelima snimiti film od šest do deset kadrova te ga montirati.

“Ispunjavajući ovakav zadatak, učenici šire skalu emocija, razvijaju empatiju, suradnički uče, primjenjuju znanje gradiva medijske kulture (strip, filmska izražajna sredstva), samostalno uočavaju, zaključuju, raščlanjuju, kritički vrednuju, stvaraju, odvajaju bitno od nebitnog, uočavaju važnost i ulogu emocija u medijima (oglašavanje, tisak, internet, televizija…), razumiju svoju ulogu u stvaranju medijskog sadržaja, razumiju moguće načine manipulacije, bolje razumiju važnost medija u društvu, osvještavaju ulogu i odgovornost medija u društvu, poštuju dogovorene rokove te na kraju argumentirano vrednuju videozapise”, kaže prof. Anita Kiš.

Kako bi se u školi trebalo učiti o medijima?

I u drugim situacijama učenicima nastoji pokazati kako se znanje iz jednog područja ili predmeta može primjeniti i u drugima pa je, primjerice, s učenicima šestih razreda, na satovima ponavljanja i usustavljivanja gradiva o filmskim izražajnim sredstvima, radila na prepoznavanju filmskih izražajnih sredstava u računalnim igrama i u reklamnim spotovima. Isto tako, učenici sedmih razreda proveli su u svojim razredima anketu o navikama gledanja televizije, a obrađujući podatke koje su prikupili, učili su kako se znanja iz matematike – postoci, tablični prikazi i grafovi – mogu primjenjivati i u drugim predmetima.

“Za sve to nemamo nikakva financijska sredstva, ali se i ovako puno može napraviti”, zaključuje Anita Kiš.

U OŠ Većeslava Holjevca inače djeluje i filmska grupa pod vodstvom prof. Mate Milasa, a na internetskoj stranici škole nalazi se i rubrika TV Siget u kojoj se objavljuju radovi učenika i preporuke različitih medijskih sadržaja.

Dođi, vidi, viči: originalan način učenja o medijima u osnovnoj školi

Komentari

Komentari