Uvela sam praksu da telefone ostavim na komodi kada dođem kući, a na Facebooku sam napravila inventuru (grupa, prijatelja, poznanika) vodeći se novom poslovicom – Unfollow je pola zdravlja!

Piše: Marina Knežević Barišić

Uskoro će biti gotovo godinu dana od trenutka kada sam počela aktivno pratiti koliko vremena provodim na telefonu i kako to utječe na mene i moj odnos sa suprugom i djecom. Uvidjela sam i sama da tu postoji problem, ali nakon što sam pročitala nekoliko članaka i istraživanja koja govore o tome, zaista sam se zabrinula.

Znate kako to ide… Samo da pročitam ovo, pa te link odvede na nešto drugo, pa treće, pa se netko javi na WhatsAppu, pa frendica pošalje smiješan video u grupi na Messengeru… Čovjek lako odluta na netu i društvenim mrežama, dopisujući se i diskutirajući s ljudima u telefonu umjesto razgovarajući s onima koji sjede kraj nas. Zapitala sam se koju poruku tada šaljem svom suprugu i našoj djeci? Jesu li ljudi u telefonu važniji od njih? Jesu li vijesti ili još jedan video s YouTube-a važniji od toga da razgovaramo i, što je još važnije, uistinu slušamo i obraćamo pažnju jedni na druge? Jer za istinsku komunikaciju važna je pažnja koju dajemo osobi s kojom razgovaramo, “čitanje” između redaka, primjećivanje neverbalne komunikacije. Sve to nije moguće ako usput gledamo u šareni ekran svog mobitela.

‘Samo da nešto pročitam na mobitelu’

Razlog što je od moje prve kolumne na ovu temu do sada prošlo gotovo godinu dana je to što odvikavanje od mobitela nije bio lagan proces. Naravno, važno je krenuti od sebe. Jedna od prvih stepenica bila je da sam gotovo u potpunosti prestala “visiti” na telefonu u krevetu, prije spavanja. Iako sam oduvijek voljela čitati, činilo mi se da imam sve manje vremena za taj gušt. Istina je da sam zapravo umjesto knjiga čitala Facebook… Sada svaku večer čitam knjige, a mobitel služi da provjerim jesam li opet zaboravila otići spavati na vrijeme – zbog samo još jedne stranice. I spavam mirnije!

Prošlo proljeće na posao sam počela ići biciklom, što je sjajno, jer osim što je zdravije i zanimljivije od vožnje u tramvaju – dok voziš bicikl, ne možeš biti na mobitelu. To je postalo vrijeme za mene, vrijeme kada sam sama sa svojim mislima. Čini mi se da je to vrijeme, kad si jedan na jedan sa samim sobom, kronično podcijenjeno.

Nakon toga, uvela sam praksu da telefone ostavim na komodi kada dođem kući, a na Facebooku sam napravila inventuru (grupa, prijatelja, poznanika) vodeći se novom poslovicom – Unfollow je pola zdravlja! Naravno, pogledam “što ima novoga”, ali se trudim to napraviti „s nogu“ jer mi to olakšava da telefon vratim na njegovo udobno mjesto na komodi. Onaj tko me hitno treba, ionako će nazvati. Sve ostalo zapravo je hitno i važno onoliko koliko mi odlučimo da će biti. I suprug se trudi što manje boraviti uz telefon.

Mnoštvo prijatelja koje nikada ne viđamo!? Društvene mreže i depresija

To što kod kuće razgovaramo o utjecaju tehnologije na nas kao pojedince i obitelj imalo je i neke zanimljive posljedice na našu djecu, konkretno na našu osmogodišnju djevojčicu. Ona nije od djece koja su ovisna o uređajima. Tablet koristi za osmišljavanje svojih plesno-gimnastičkih koreografija i preko mog profila na Pinterestu traži inspiraciju za svoje likovne uratke. Nedavno je otkrila dječju igricu, kojoj sam zaboravila ime. Počela ju je često igrati i izvrsno joj je išlo, no suprug i ja smo primjetili da je postala nervozna i razdražljiva, iako realno, nije provodila tako mnogo vremena igrajući je. To je primjetila i sama, a prije nekoliko dana je došla do nas i rekla da je odlučila deinstalirati tu igricu jer je to čini nervoznom.

Promjene koje su došle sa “skidanjem” s mobitela mi se sviđaju. Naime, dan odjednom nekako dulje traje kada telefon nije stalno u rukama pa je više vremena za razgovor, zajedničke obiteljske aktivnosti, maženje… Također, rekla bih da je atmosfrera puno manje hektična. Ponekad se zapitam, je li ta silna užurbanost i stres na koji se svi u društvu žalimo stvarna ili virtualna? Stvaramo li stalnim buljenjem u telefone sami sebi stres, jer se neprestano trudimo istodobno biti prisutni u realnom svijetu i onom virtualnom?

Znate ono – “moram” provjeriti je li mi tko pisao putem jednog od barem tri kanala koje svi imamo instalirane i, naravno, ako jest – “moram” odgovoriti na poruku. Često mi se čini da isto “moranje” ne vrijedi za osobe koje su kraj nas… i zato sam sretna što se stvari u našoj obitelji mijenjaju na bolje.

Jesper Juul: Kako pametni telefoni i tableti izgladnjuju naša srca?

Marina Knežević Barišić

Nakon mnogo godina na televiziji, odlučila sam se za promjenu i sada radim u Uredu UNICEF-a za Hrvatsku. Uz novinarstvo, uvijek su me jako zanimale teme vezane za djecu pa je 2013. izašao moj priručnik za roditelje Mama zna najbolje (i tata) koji je nastao uz pomoć više od 600 roditelja iz cijele Hrvatske. Majka sam dvoje veselih mališana s kojima se suprug i ja jako dobro zabavljamo.

Komentari

Komentari