Pitajte dijete bi li povjerovalo svemu što čuje na radiju ili dozna iz drugih medija, čak i ako se čini nemogućim. Razgovarajte na koje bi sve načine mogli provjeriti neku informaciju koja se čini važnom. Poznati slučaj radiodrame “Rat svjetova” može biti odličan uvod u ovu temu

Izvor: Marina Mučalo, Radio – medij 20.stoljeća

Kraj tridesetih godina 20. stoljeća obilježila je (vjerojatno) najpoznatija na svijetu. “Rat svjetova” (The War of the Worlds) adaptacija je istoimenoga znanstvenofantastičnog romana engleskog književnika Georga Herberta Wellsa (1866–1946). Roman je objavljen 1898. godine. Književnik Wells nema nikakve veze s redateljem radiodrame Orsonom Wellesom, iako sličnost u izgovaranju prezimena i danas izaziva zabunu.

Priča o invaziji Marsovaca

Počivala je na dobro osmišljenom scenariju, bogatoj produkciji, brojnim glumcima i uvjerljivoj interpretaciji. Napravljena u pravoj radijskoj maniri izravnih uključenja s mjesta događaja, među slušateljima je izazvala paniku. Redatelju Georgeu Orsonu Wellesu (1915– 1985) priskrbila je golemu slavu.

Welles i njegova glumačka grupa The Mercury Theatre on the Air su od ljeta 1938. godine, izvodili na CBS-u brojne adaptacije poznatih književnih klasika. Nisu privukli osobitu pozornost sve do zadnje radiodrame koja je bila na programu 31. listopada iste godine, uoči Noći vještica (engl. Helloween). Welles je odlučio prirediti “specijalnu” emisiju. Bila je to ujedno i zadnja epizoda dogovorenog serijala. Odlučio se za neuobičajeni pristup radiodrami i to kroz formu izravnih javljanja s terena, poput stvarnih novinarskih izvještaja koji su trebali “pratiti” iskrcavanje i invaziju Marsovaca.

Radnja Wellsovog romana smještena je u Engleskoj početkom 20. stoljeća gdje je nedugo nakon niza “eksplozija” na Marsu (uočenih iz zvjezdarnice), u blizini Londona pao neobičan “meteor”. Pokazalo se da je bila riječ o svemirskoj letjelici kojom su upravljali agresivni Marsovci. Uslijedila je invazija na Zemlju. Činilo se kako ljudskom rodu nema spasa, ali se dogodio neočekivan preokret. Obične bakterije, neke od mnogih “dobrih” bakterija bezopasnih za ljude, postale su smrtonosne za osvajače s Marsa. Izostanak prirodnog imuniteta doveo je do smrti svih napadača, čime je invazija propala, a ljudski rod preživio.

Panika među slušateljima

Radnja radiodrame nije se posebno razlikovala osim što se odvijala u Americi, na području New Jerseya. Počela je u 20:00 sati što je bio uobičajeni termin za radiodrame, kratkom spikerskom najavom naziva i izvođača. Slijedila je uobičajena vremenska prognoza pa glazba. Iako se činilo kako je riječ o uključenju u izravni prijenos plesne glazbe iz jednoga njujorškog hotela, zapravo je to bio početak radiodrame. Nakon svega dvadesetak sekunda glazba je prekinuta dramatičnom najavom, u stilu udarne vijesti (engl. breaking news) koja je postala svojevrsni zaštitni znak “Rata svjetova”: “Dame i gospodo, prekidamo program zbog specijalne obavijesti…” U tom trenutku, za koji je Welles unaprijed mogao procijeniti da će privući pozornost svih slušatelja, počela se odvijati radnja koja izazvala nevjericu i zaprepaštenje među slušateljima.

Tisuće su ljudi povjerovale u stvarnu invaziju o čemu su svjedočili, dan poslije, brojni novinski članci. Uslijedila je poplava telefonskih poziva najbližim policijskim i radijskim postajama te novinskim redakcijama, ali nitko ništa pobliže nije znao reći. Ljudi su napuštali domove, naoružavali se, omotavali glave mokrim ručnicima kako bi se spasili od otrovnog plina koji su ispuštala bića iz svemira i vapili za evakuacijom, unatoč tomu što u “napadnutom” New Jerseyu nitko nije vidio ni čuo išta neobično.

Uvjerljivi detalji i zvučni efekti

Scenarij, čiji je autor bio Howard Koch, bio je izrazito radijski napisan, prepun kratkih, dinamičnih dijaloga i brzih promjena, utemeljen na svakodnevnoj terminologiji tipičnoj za sredinu i likove. Izravno obraćanje, bez uljudnije frazeologije, kratkoća pitanja i odsječnost odgovora odskakali su od dotadašnje uobičajene radijske komunikacije. Uporaba slenga dodatno je poduprla efekt uvjerljivosti koji je drama željela proizvesti. Ukupan dojam autentičnosti dodatno su pojačali nazivi stvarnih lokacija u New Jerseyu, obilje imena i prezimena “očevidaca”, “znanstvenika”, “policajaca” itd. Važnu su ulogu odigrali i zvučni efekti. Welles je koristio dokumentarni zapis tragedije zepelina Hindeburgh iz 1937. godine, no mnogi efekti proizvedeni su u studiju.

U općoj atmosferi nevjerice i zaprepaštenja rijetki su se zapitali kako je, primjerice, moguće tako brzo prebacivanje s mjesta na mjesto, ekspeditivna reakcija vlasti, policije, vojske, gotovo trenutačna izvješća iz bolnica…

Među ključnim razlozima za uspjeh drame bio je i stil kojim je izvedena. Riječ je o “posudbi”, u to vrijeme već afirmiranog načina novinarskog izvještavanja s terena. Koristeći “izvještavanje” za plasiranje izmišljenog sadržaja, Welles je dobio uvjerljivost, pri čemu je snažno (zlo)upotrijebio jednu od najvrednijih karakteristika radijskog medija, njegovu vjerodostojnost u informiranju.

Prema pisanju New York Timesa idućeg dana, bila je to “emisija koja je šokirala obitelji, prekinula vjerske obrede, uzrokovala prometna zagušenja i začepila komunikacijske kanale (…) uzrokovala takav šok i histeriju da su mnogi potražili medicinsku pomoć”.

Bez upozorenja da je riječ o fikciji

Iako nije sudjelovao u adaptaciji teksta, Welles je bio idejni tvorac produkcije i glavni “dirigent” glumačke i tehničke postave koja je izvela dramu. Iskoristio je atmosferu straha i iščekivanja vijesti iz Europe u kojoj je Hitler već pet godina bio na čelu Njemačke. U tom je kontekstu ovakva produkcija jednostavno pala na plodno tlo. Naravno, Welles je i te kako dobro znao što radi jer je “preskočio” niz detalja uobičajenih i važnih za radijski program (primjerice programsku i sadržajnu identifikaciju “Slušate radiodramu…”). Objašnjenje je uslijedilo tek na kraju, u odjavi emisije, kad je rečeno kako je riječ o prazničnoj zabavi kojom je ekipa Mercury Theatra kanila obilježiti Noć vještica.

Iako se Welles idućih dana ispričavao zbog zabune koju je izazvala emisija, njegove isprike ne treba ozbiljno shvatiti. Već tijekom emisije bilo mu je jasno kakvu je paniku izazvao jer su telefoni neprekidno zvonili i na CBS-u, ali dramu nije prekinuo niti je slušatelje upozorio da je riječ o fikciji. Welles je nakon ovog uspjeha postao slavna osoba koja je karijeru nastavila u Hollywoodu i 1941. godine, režirao i glumio glavnu ulogu u jednom od najboljih američkih filmova “Građanin Kane” (engl. Citizen Kane).

Ova radiodrama danas spada u antologiju radijskog izraza i o njoj su napisani mnogi tekstovi i knjige. Godine 1998. godine u parku Grover’s Milla u New Jerseyu, na mjestu “slijetanja” Marsovaca, postavljen je i spomenik. To je jedini spomenik u Americi (a možda i šire) koji je podignut u spomen na jednu radiodramu.

Komentari

Komentari